Svi u jedan glas - Biokovo!
10 Studeni 2015
Naši su izbori prilično jednostavni. Nedjeljom uvijek izabiremo planinu, jer smo njeno najčvršće biračko tijelo. Drukčiji je samo izabrani kandidat unutar Stranke, a ovog smo puta glas dali Biokovu koje nas nikad nije obmanulo.
Ukupno 53 Mosoraša su u nedjelju ujutro složno i jednoglasno krenuli prema dalmatinskoj ljepotici bez premca. Plan je bio obilazak najzapadnijeg dijela planine i to zajedno polaznici Mosorove opće planinarske škole i sekcije Prirodoslovci. Ovi prvi će na Bukovac, dok s potonjima imamo nešto lakši, ali ništa manje ljepši plan. Većini će to bio prvi susret s Biokovom, pa će doživljaj tim više biti impresivniji.
Do Gornjih Brela gdje nam se pridružuju Rajko i Ljubo stižemo autobusom iz Splita za točno sat vožnje te se poučnom stazom "Putevima drevne Berulije" uspinjemo prema crkvici Sv. Nikole smještenoj na Privorcu, 572 metra iznad razine mora. Staza je obilježena poučnim tablama koje "govore" o davno minulim vremenima i nekadašnjem životu stanovnika ovog kutka Biokova.
Obilazak staza završavamo za sat vremena laganog uspona do već spomenute crkvice Sv. Nikole s koje se pruža pogled na veći dio nama preostale trase puta.
Uz zvonjavu zvona sa crkvice opraštamo se do večerašnjeg ponovnog susreta s polaznicima opće planinarske škole i njihovim vodičima, te s Prirodoslovcima krećemo prema Paklinama.
Prvo malo silaska preko Sokolovih staja, pa uzbrdo uz gustu šumu dalmatinskog crnog bora.
Mislim da nije potrebno posebno objašnjavati kako je ovaj lokalitet zaslužio svoje "pakleno" ime, ali možda i nije za naodmet ponoviti. Paklina je smola koja se dobivala iz crnog bora, a koristila se intenzivno za premazivanje brodova i njihovu zaštitu od utjecaja morske vode. Najčešće se vadila urezivanjem borova iz kojih bi zatim istjecala smola. Navodno se iz jednog bora može dobiti 5 - 6kg te nekad iznimno vrijedne materije.
Drvo kao materijal za izradu brodova su u međuvremenu istisnuli novi materijali, prvenstveno plastika, pa više nema potrebe za skupljanjem pakline. To je dovelo do nove mladosti šume, u koju se vratila scenografija dolična najljepših bajki. U veselim, razigranim krošnjama borova sad se opet kriju Stribor, Malik Tintilinić i razdragani Domaći. Otkrije ih tek pucketanje grančica iz dubine šume. Sa sigurne udaljenosti prate svaki naš korak, svaki uzdah zbog umora ili oduševljenja, svako grljenje stabla i veranja u njihovo naručje. Smijeh se ne prestaje prolamati šumom.
Prelazimo preko drvenog mostića koji su sagradile vrijedne ruke Ivice Mračevića i njegovih prijatelja i kolega planinara, pa uz stijenu osiguranu sajlom stižemo na policu s koje se pruža pogled na dosad prijeđeni put. Veseli me vidjeti kako se naši mladi planinari međusobno pomažu. Jedni drugima pružaju ruke i riječi ohrabrenja. A ni na vodi se ne štedi.
Naši Prirodoslovci ne mogu vjerovati vlastitim očima kad su u daljini ugledali bijeli kamen crkvice Sv. Nikole pred kojom smo bili prije manje od 2 sata. Korak od zadovoljstva odmah postaje lakši, a umor ostavlja za sobom. Planina bez rezerve i kalkulacija otkriva sve adute, pozivajući nas da joj iznova damo svoj glas, a mi joj osmijehom to jamčimo.
Još malo i eto nas i na vidikovcu s kojeg se pruža pogled na veliki dio Makarskog primorja, na poluotok Pelješac te otoke Brač, Hvar, Korčulu i Lastovo. Zrinka već sad ovu turu proglašava najljepšom od svih na koje smo dosad vodili njene i naše "Prirodoslovce".
Nakon pauze koja nije mogla potrajati onoliko dugo koliko smo željeli, trebalo se opet uspraviti na noge i nastaviti put prema Donjim Brelima. Puteljak nas opet vodi u zelenu bajku, pa nakratko čak i iznad nje jer smo na mjestima mogli pogladiti gotovo vodoravnu krošnju crnih borova.
Ubrzo stižemo pred još jednu znamenitost ovog dijela planine, Šuplju stinu, odnosno Biokovsko oko. Kroz ovo prirodno okno se pruža pogled na Brela, pa se stječe dojam da "oko" poput Big Brothera pomno promatra sva zbivanja u mjestu.
Mi nismo tolike kuriože, pa nastavljamo sa silaskom na Nevestine stine, putem uživajući u pogledu na Brački kanal s lijeve strane i naš voljeni Mosor točno pred našim očima.
A o nastanku Nevistinih stina postoji i legenda koja kazuje sljedeće: "Djevojka negdje "odozgo", vjerojatno iz Dalmatinske zagore, trebala se udati u Primorje. Majka je bila protiv te ljubavi, a nadasve protiv kćerine udaje za nekog koga obitelj nije odabrala. Možda je bio problem i što je mladić Primorac, odnosno iz siromašna kraja (kako je to nekad bilo)! Kako bilo, majka je kćer ispratila riječima: Kad more ugledala, dabogda se okamenila! Unatoč tim strašnim riječima, svadbena povorka je krenula predvođena mladoženjom i mladom na konju, i ne sluteći koju snagu ima majčina kletva. Međutim, kad je vesela družba stigla na vrh brda iznad Brela, kletva se ostvarila." Oni maštovitiji u stijenama mogu prepoznati konja s mladencima, povorku svatova koja je išla za njima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina, mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave...
Potom se starim putem pored kapelice Sv. Kaja spuštamo u smjeru Donjih Brela. Nakratko napuštamo stazu da "bacimo oko" na staru Francusku, odnosno Napoleonovu cestu. Naime, za vrijeme svoje vladavine (1808.-1813.) Francuzi su u vrlo kratkom roku sagradili cestu dužinom cijele Dalmacije – od Obrovca do Boke kotorske. Poznata je pod nazivom "Napoleonova cesta" ili "Francuska cesta", a građena je zahvaljujući Napoleonovom vojskovođi i vojvodi Dubrovnika Auguste Marmontu kojeg hrvatska povijest pamti po mnogim naprednim mjerama koje je kao vojni zapovjednik Dalmacije i namjesnik Ilirskih pokrajina poduzeo u hrvatskim krajevima. U ovom dijelu cesta je trebala, preko prijevoja Neviste i Poletnice (Brela Gornja), spojiti Makarsko primorje s francuskom cestom koja je prolazila u Zabiokovlju, relacijom Grabovac – Zagvozd - Župa - Rašćani. U gradnji ceste bili su prisiljeni sudjelovati i naši ljudi koji su za svoj rad bili plaćeni u hrani. Na žalost, povlačenjem francuske vojske ovaj dio ceste nije završen, ali vrijedne ostatke suhozida ove ceste možemo vidjeti pod Nevistom i pod Poletnicom.
Još malo i eto nas na Kričku. Tu nas čeka naš vozač Jure s autobusom kojim uz pjesmu koja dopire s njegova kraja krećemo prema Gornjim Brelima, a nešto kasnije i natrag prema Splitu.
Tura iz snova je ovim okončana, a nadam se da su Prirodoslovci sutradan s uspjehom okončali sve školske testove i zadaće, jer su to svakako zaslužili J
Tekst i fotografije: Denis Vranješ