Od tvrđave do tvrđave

18 Prosinac 2014

Nad samim centrom Omiša uzdižu se dva dominantna grebena. Sjeverni se proteže neprekidno od Cetine preko "prvog" tunela do same Fortice (tvrđave Starigrad), dok se na početku južnog smjestila Peovica (tvrđava Mirabela) od koje se greben proteže u par skokova do pod stijenu Fortice, gdje isti nestaje u padini prema zaseoku Baučići.

 

Prvi zapisani prijelaz sjevernog grebena je 80-te godine prošlog stoljeća, dok je južnog 2012. godine što je teško za povjerati da je zaista i bio prvi. Mi smo se odlučili za južni, kojim su ˝prvi˝ penjači provukli smjer «od tvrđave do tvrđave» pa su ga tako i imenovali. Na samom ušću rijeke Cetine, teški jutranji, a izročito hladni zrak Cetinske krajine upravo tu pronalzi svoj put prema suncu i moru. Iako je u Splitu osvanulo vedro, toplo i mirno jutro, dolaskom na parking na Planovu podsjećeni smo činjenicom koja sa danas olako zaboravi - da se ipak nalazimo u studenom mjesecu.

 

 

Oblačimo na sebe sve što smo se nadali ostaviti u autu, i svejedno nas drhtavica prati do početka smjera pod Peovicom. Tu se navezujemo u flisevima, điletinima, jaketama i uspinjemo prema kuli. Izlaskom na greben u mali usjek između prvog ˝skoka˝ i same tvrđave, vjetar još jača i dodatno hladi već promrzle ruke od hladne stijene.

 

 

Tu se nalazi i prvi detalj smjera koji nije težak, ali nema mjesta za postaviti međuosiguranje dok dodatno stvar otežava vjetar koji te želi ˝skinuti˝ sa stijene. Nešto je neprirodno u tome što dok penješ vertikalno,  gledaš konop kako se proteže horizontalno, a u tom trenutku ne pomažu ni hladne ruke koje ne odašilju povratne signale o kvaliteti samih hvatišta.

 

 

Ipak smjer nije tehnički zahtjevan, štoviše sastoji se većim dijelom penjanjem manjih skokova i glonđi isprekidanim s ponekim detaljom. Draž je ovdje u stvarno prekrasnim pogledima i obostranom eksponiranošću, a u tome upravo leži i izazov. Naime, kako se radi o južnom grebenu koji se nadvija nad samim gradom, treba biti jako oprezan gdje se staje i što koristiti za hvatišta. Opasnost da nešto urušite i pokrente manji odron prema stanovnicima Omiša je moguća.

 

 

Jedan od takvih detalja je i vertikalni skok koji se ne može zaobići, a sastoji se od neugodno uglavljenih i raspuknutih glonđi. Tu važem opcije i odlučujem se desno preko kompaktne stijene pa u kut kojim se proteže naizgled kvalitetna pukotina.

 

 

Testiram jedno hvatište, izdišem se preko i hvatam pukotinu. Pomičem nogu na isto hvatište i odjednom su mi noge u zraku. Tako viseći slušam zvuk stijene kako odzvanja sve dalje i dalje. Gledam dole i uočavam jednu gospođu kako rasprostire robu na sušilo. Sva sreća stijena nije prevelika i zasutavila se prije samih kuća. Gospođa se nije niti osvrnula i ležerno je nastavila slagati robu.

 

 

Uspinjem se nazad preko stijene i zovem Anu. Kako se cijelo vrijeme ne čujemo preko grebena jer nam vjetar odnosi glasove tamo negdje prema Braču, zovem je na mobitel da joj poručim vlastitim iskustvom kuda da prođe i da klin ostavi u stijene kako bi što prije prošla kroz taj dio.

 

 

Dok sam još probavljao knedlu koju sam upravo progutao, čujem odjednom opet stijene kako padaju. Zastane mi dah na tren, ali skocentriram se i čujem da pada iznad mene sa drugog grebena (sjevernog). Okrenem se i vidim koze koje prkose gravitaciji po samoj vertikalnoj stijeni dok kamenja padaju pod njima. U usjeku između ova dva grebena se nalaze nekakve dvije ˝sklepane˝ kuće. Stijene padaju ravno na njih i lim kojim je krov pokriven odzvanja niz čitavi usjek. Gledam ima li koga u kućama, ali nitko ne izlazi. Dolazi Ana koji krušljivi dio prelazi bez problema i prepričavamo doživljaje iz dvije različite perspektive.

 

 

Fascinirani smo ženom što se ne obazire na padajuće stijene pa zaključujemo da mora biti da je već naviknuta na gromade koje joj zauzimaju cijeli dnevni boravak, pa se na ovakve sitnice ni ne osvrće.

 

 

Nastavljamo dalje do mjesta gdje je prekid u grebenu jer je vjerovatno taj dio nekada davno u povijesti završio dole na plaži. Od tu se penjemo preko krušljive obrasle padine nazad na greben gdje po prvi puta izlazimo na sunce. Skidaju se debeli slojevi robe i uživamo u pogledima na sve strane. Otoci na dlanu, ali ipak je najljepši pogleda na četiri stijene preko puta Cetine – Stomoricu, Crvenu stinu, Babjaču i Komornjak koje se u cijeloj svojoj moći izdižu iz rijeke razdvojeni šumovitim usjecima.

 

 

Odavde greben postaje širi i položeniji, ipak ne razvezujemo se nego prolazimo taj dio penjajući ˝simultano˝ - jedan postavlja međuosigurnja kako napreduje dok ih drugi istovremeno skida u hodu. Dolazimo do kraja južnog grebena i tada ulazimo u stijenu pod Forticom. Upravo tu je i najljepši detalj smjera, jer nakon prolaženja grebena na kojem treba paziti na svaki korak, ovdje je stijena kompaktna.

 

 

Penjanje je i dalje lagano, ali sada na suncu, bez vjetra, u 12. mjesecu – prava uživancija. Nakon tri dužine izlazimo pod samu Forticu na vrhu sjevernog grebena koji nosi ime i ˝turistički greben˝. Slažemo opremu i penjemo se na kulu, što je zapravo skoro pa i zadnji detaljčić smjera jer sa ruksakom na leđima i u gojzericama nebi se dobro proveli da se ovdje poskliznete.

 

 

Legenda kaže da su gusari bili spremni u slučaju okupacije grada sa Fortice baciti gromade koje bi grad skupa sa neprijateljem porušili do temelja. Poučeni današnjim iskustvom, izgleda da priča i drži vodu. Sve skupa dojam je odličan, ovako čitajući možda ostavlja dojam krušljivog očaja, ali uz oprez na par mjesta smjer pruža sve čari boravka u planini.

 

 

Iskusili smo sve od zime, sunca, planinarenja, penjanja, grebena, stijene do pogleda, pa i razgledavanja dvije povijesne obilježne točke predivnog Omiša, i sve to na jednom kratkom putu od tvrđave do tvrđave. 

 

Tekst i fotografije: Daniel Krstulović - Opara