Pentranje po stini na Kozjaku

02 Veljača 2014

Ovu subotu se ostvarila dugo iščekivana ferrata za nas nekolicinu početnika i djetinje veranje po susjedovim voćkama napokon smo zamijenili za nešto dostojanstvenije. 

 

 

 

Predali smo se u ruke našim dragim prijateljima i strastvenim zaljubljenicima u sve balkanske vrhove Josipu Marinu i Leu Đogašu, a posebanu čast pripisujem još našemu Borisu. Za nas nekolicinu članova jesenske opće planinarske škole ova subotnja avantura će ostati u posebnom sjećanju. Naime, to je naše prvo pravo iskustvo zbog kojega nećemo propustiti ni jednu ferratu prilagođenu našim sposobnostima. Bila je potpuno organizirana u skladu s našim mogućnostima, a zbog tog posebnog iskustva znam da ćemo sudjelovati u daljnjim aktivnosima naše posebne družine kojoj se svi mogu pridružiti samo ako ljube stinu i visinu kao mi mali istraživači.

 

Okupljanje je bilo dogovoreno precizno u 8.30h u Kaštel Kambelovcu na groblju.  Sam plan je detaljno razradio dragi Josip, zvani Mišina. Nismo uopće imali o čemu brinuti, a naše je bilo samo ponijeti iznajmljenu opremu i malo dobre volje. Dakako, u našem društvu ne manjka fleksibilnosti i opuštenosti pa kašnjenje moje ženske ekipe (Brankice, Tihane i mene) nikoga nije naljutilo niti najmanje iako smo imale veliko opravdani izgovor da smo došle prve ali zbog praznih stomačića smo se spustile u Kaštel Kambelovac po zalogajčić i kavicu.

 

Spremni i poletni brzinski smo pregledali opremu i spremno se krenulo prema odredištu, velikoj stini koju ćemo osvojiti. Nikako ne smijem zaboraviti najvažnije, a to je briga zbog nedostatka opreme koja je skupa,  al ta briga je potpuno neopravdna. I da, izgovori ne prolaze uopće. Kad se nešto stvarno želi i strastveno hoće, tada nema izgovora, traže se načini kako ostavriti cilj. Jedino što smo usitinu kupili jest dodatna zamka, mada ni to nije bilo potrebno jer je ona iz opće planinarske škole bila sasvim dovoljna. Kate i Ivan su imali najoriginalniju, brodsku, tako da se i tu moglo uštediti. Zapravo, najveća poanta je bila da se u odvažnosti i želji naprosto stvari počnu same rješavati, pa hvala svim članovima koji su nam izašli ususret i iskazali povjerenje da ćemo mi iako neiskusni ipak zabljesnuti na ponos naše školice.

 

 

Krenuli smo, dakle, na Kozjak kozjim markiranim putem. Pješačili smo nekih sat vremena otprilike od groblja do označene i osigurane stijene točno kako je Josip u svom planu osim teksta i slikovno dokumentirao. Samo uzbuđenje kad smo došli bilo je nemoguće opisati, svi smo spremno izvadili svoju dragocijeno posuđenu opremu i dali se u ruke iskusnjacima da nas osiguraju uz hrpu smijeha. Na završene đačke dane gdje smo sjedili u kupama Mosora posetilo nas je kratko al striktno predavanje Lea s upadicama Borisa.

 

 

Krenuli smo napokon, jupiiiiii..... ja među zadnjima, al šta je sigurno, sigurno je. Računala sam ako se dogodi ikakva nezgoda bolje da ispod mene bude osiguranja iskusnijih, a svakako je i pad mekši. Prvi na začelju je bio Josip, na kraju Leo, a u sredini Boris. Ja sam bila na idealnom mjestu jer sam imala zabavljače ispred sebe i iza sebe, a u ovakvim situacijama je definitivno najvažnije imat jednoga Grgija (Marija Grgičevića) da nam podiže atmosferu i učitelja kojeg se jako bojimo osobito ako ima fotoaparat baš kada ne treba jer ta nervoza dodatno jako motivira. Ovom prigodom nikako ne smijem zaboraviti da mi je najviše pomoglo dekoncentriranje mojih prijatelja jer u takvim uvijetima se najbolje liječe svi visinski strahovi od proklizavanja do svih ostalih imaginarnih strahova. Ono što je meni ostalo u najljepšem sjećanju je to uživanje u planiranju svakog sljedećeg koraka i sporost izvedbe, gdje nije bilo nikakvog ustručavanja i što smo svi međusobno surađivali. Imati strpljenja učiti nekoga nečemu posve novome stvarno nije lako i moja zahvalnost iako neizrečena dovoljno je beskrajna. Kad sam došla na vrh činilo se da sam ostavrila ono što sam smatrala nemogućim nekada davno. Ne mogu opisati niti približno kakav je osjećaj napraviti nešto tako malo, a opet veliko.

 

 

 

 

 

Hm, e da, nakon toga nas je bura lijepo zapuhala da se otrijeznimo od uzbuđenja i krenuli smo prema Orlovom gnijezdu, malom skloništu. Zaboravila sam reći najvažnije, a to je da je vrijeme bilo gotovo savršeno. Prethodnu večer sam sa strepnjom razmišljala koliko je pametno i optimistično upustiti se u tako nešto po kiši. U mislima sam vidjela samo mokru, sklizavu stijenu i sebe kako proklizavam. E šta da vam kažem, Leo me uvjeravao u svoju metereološku prognozu al joj nisam vjerovala posve. Leo, evo i službena isprika, više nikad ne dovodim u pitanje tvoju metereološku procjenu i stručnost. Kako ti kažeš tako će biti. I da, baš samo za nas bog metereologije je odlučio da se penjemo po vlažnom, malo burnom vremenu, a ispratio nas je divotom od zalaska sunca da mi je samo žao što ne postoji automatski fotoaparat koji se sam pali i gasi.

 

 

Nakon kratkog objeda u malom intimnom okružju Orlovog gnijezda krenuli smo prema planinarskom domu Putalj. Šetnjica je bila lagana i ležerna, a idilu osim divote od vremena su upotpunili slučajni prolaznici, nekoliko koza koje odavno nisam vidjela. Nedugo zatim, eto i doma. Od čuda sam mislila da smo došli do neke privatne kamene kuće. Gostoljubivo nas je dočekala kujica Lara, koja se najljepše sprijateljila s Brankicom. Nemam riječi kako je sve uredno, čisto i lijepo. Utrčali smo kao gladni vukovi jer smo se najviše od svega radovali fažolu. Kad smo ušli u dom odmah smo sjeli za dva stola do prozora i naprosto smo ostali zabezeknuti pogledom.

 

 

Sunce je u punom sjaju pokazalo ljepotu cijelih Kaštala, dijela Splita, mora, ma nemam riječi....evo nekoliko slika koje je blicnuo Leo dok smo još nestrpljivo čekali poslaticu...

 

 

 

 

Od divote bi mi bilo sasvim svejedno da sam dobila obični sendvič, al kad dobiješ pravu gozbu onda sreći nema kraja. Iznenadila sam se vlastitom apetitu al tako planina djeluje na nas. O gurmanskoj spizi mogu reći da je poslastica i za bogove, i da me svaki put ugodno iznenadi kako se domari jako trude da nas lijepo ugoste, kako je pravljena s tako velikom ljubavlju i poštovanjem.

 

E ovo moram reći, ali stvarno, tako veliku porciju krepke juhe nisam nikada al baš nikada dobila nigdje, a prošla bi doslovno kao glavni obrok. O fažolu niti govoriti ne moram, a mislim da nitko nije mogao niti misliti o repetama što je rijetka pojava kod Mosoraša. Takav rade samo još naše mame i bake. Nikako ne bih izostavila i zanimljivi račun na kraju gozbe. Jel to nešto znači ili ne sami prosudite.

 

 

Nakon opuštanja u domu Putalj krenuli smo natrag kući prema parkiranim autima na groblju. Djeluje zastrašujuće no bilo je vrlo romantično. Otkako sam u ovom društvu živim za taj zalazak sunca jer početak i kraj dana u planini ima posebno značenje i smisao. Jedna od mnogobrojnih neovjekovječenih slika jest jednog našeg prijatelja u polumraku s kontrastom neba koje je nakon bure uvijek spektakularano. U nekom trenutku smo bacili pogled prema daljini i žalim što mi aparat nije bio pri ruci...

 

Vrijeme u ovakvim malim, jednodnevnim avanturicama je apsolutno nebitna kategorija i samo mogu reći novim članovima društva da nikako ne propuštaju ovakve prilike zbog manjka motivacije jer će im se višestruko vratiti. To zadovoljstvo traje danima i tjera nas stalno da se svaki vikend zaljubljujemo nanovo u sve ono šta nam planina nudi, a toga je niscrpno.

 

Hvala vam svima, a posebno Josipu i Leu jer bez njih ničega od navedenog ne bi bilo. Velika mi je čast biti član ove velike obitelji koja svoj pomladak čuva i prenosi  jednu potpuno prirodnu baštinu još uvijek netaknutu od ljudske ruke!

 

 

 

Tekst: Adriana Ursić

Fotografije: Leonardo Đogaš, Katija Sičić i Adriana Ursić