U to mrzlo jutro

08 Veljača 2013

U to mrzlo jutro 03. veljače 2013. ekipa je polagano pristizala iz mračnih zakutaka prema Sukoišanskoj. Prognoza nije bila baš obećavajuća ali jedno je bilo sigurno - u Splitu će padati kiša, a na Poštaku - snijeg. 

Međutim, do Poštaka nismo stigli zbog zatvorene ceste i upozorenja HAK-a o neprilikama u prometu - ledu,snijegu,vijavici...za tren se zimska bajka može pretvoriti u zamku! Šta sad? Ante je sigurnim glasom generala obzanio – idemo na Kijevski Bat! Naši svemirci pričekat će ljepše vrijeme (op.a.- jedna od kamenih figura na Poštaku koja podsjeća na aliena) a mi idemo na Kijevski Kozjak, sjeverozapadno od Svilaje od koje je dijeli prijevoj preko kojeg prolazi cesta Drniš - Vrlika. Izišli smo u Kijevu kod spomenika domovinskom ratu i hodnja je počela.

Kolona se skidala u podnožju, pa oblačila, pa svlačila...pa su svi shvatili da sve što se obuče i navuče dobro dođe.Naime, puhao je jaki vjetar i to još u podnožju. Markacija je dobra, početak puta su seoske ceste i puteljci, blatnjave i mjestimično gnjecave jer tu ima vode i potoka. Dolazimo do visoke žičane ograde koju treba prijeći preko ljestvi koje je postavio koncesionar lovišta. Malo akrobacija pridonosi raznolikosti staze. Još da smo vidjeli kojeg jelena ili srnu...

Cijelo vrijeme gledamo u impozantnu stijenu Bata koji se obrušava 150 metara u dubinu, a koji je jedan od tri vrha Kozjaka. Izgleda kao neki divovski malj, bat i zato je možda Kijevo i dobilo ime (kij znači bat,na staroslavenskom). Izlaskom iz lovišta dobivamo na visini,a ono što opčinjava, nasuprot nama, Dinara je obavijena velovima sivoplave izmaglice, posuta svjetlucavim bijelim snijegom.. Stalno se osvrćemo, gledamo je. Čaroliju razbija prva grupa koja je izišla na hrbat a koja se vraća zbog velikog vjetra, vjetra koji baca i koji se poigrava sa posjetiteljima u to nevrijeme.

Kaže Ante: natrag, rizično je izići na vrh! Naravno, dobra je to odluka, jer sigurnost je najvažnija! Samo iskusni i samouvjereni planinari mogu reći: ne, ne danas - doći ćemo drugi put! I tako se zabundana kolona krenula spuštat, a samo troje momaka sa Ivanom djevojkom, ispenjali su se i zagrlili (šta milom šta silom) zadnji i najveći križ.

Spustili smo se do našeg autobusa i da zaokružimo ovaj dan idemo na kavicu, piće ili papicu u Sinj. Potpuno je istinita ona narodna: tko rano rani... jer mi smo se taj dan nauživali snijega, ljepote, vidika, vjetra, prijatelja....koliko je to sreća?

Tekst: Maja Prizmić

Fotografije: Nela Jakić