Povijest odsjeka

Istraživanje dalmatinskog podzemlja izvodile su generacije splitskih speleologa o čemu svjedoči brojna dokumentacija i speleološki katastar sa istraženim speleološkim objektima. Školovanjem i stručnim usavršavanjem članova, te nabavkom kvalitetnije i moderne tehnicke opreme, ostvareni rezultati postaju znanstveno i športski vrijedni. U programu aktivnosti iza II. svjetskog rata planirano je uređenje i osposobljavanje špilje Vranjače, jer je u ratu uništena elektroinstalacija i agregat. Isto je realizirano tijekom 1948. godine, a daljnju skrb o špilji Vranjaci preuzima društvo. Godine 1949. posjecuje se Postojnska špilja u Sloveniji, a od 1950. godine Speleološka sekcija organizirano djeluje, medutim aktivnost je bila kratka jer nedostaje opreme.

 {gallery}speleolozi_povijest{/gallery}

Ovaj odsjek, odnosno kako se zvao u svojim počecima, Šplijarska sekcija, osnovan je 1927. godine na poticaj prof. Umberta Giromette kao Sekcija za istraživanje kraških pojava, nastavljajući tako tradiciju "jamara" sa Velike realke. Kasnije se ustalio naziv špiljarska sekcija. Prvi pročelnik bio je prof. Umberto Girometta, a 1928. godine vođenje sekcije preuzima ing. Rade Mikačić. Istraživane su jame i špilje okolice Splita, a zatim je djelovanje usmjereno ka uređenju špilje Vranjače za turistički posjet. Osim pomoći državnih vlasti, općine Klis, sela Kotlenice, uprave, članstva i simpatizera, najviše truda uložio je tadašnji pročelnik ing. Rade Mikacic. Pod njegovim vodstvom i nadzorom izvedeni su svi radovi u špilji, a da bi posao bio što bolje izveden čak se neko vrijeme i nastanio u Kotlenicama.

Izvedeni radovi u to vrijeme bili su pravi pothvat. Trebalo je izgraditi do dna predvorja cementne stepenice, kroz špilju provesti staze, postaviti željezna vrata, rukohvate, uvesti električno osvjetljenje, proširiti uski prolaz u drugi dio špilje, izgraditi 450 m kolne ceste do špilje i okretište za automobile. Dio radova odvijao se i nakon otvorenja špilje sve do 1934. godine, a u međuvremenu je izvedeno i pošumljavanje okolice. Svečano otvorenje bilo je 15. prosinca 1929. godine uz nazočnost predstavnika vlasti, članova društva, ljubitelja prirode i mještana sela Kotlenice. Pozdravni govor održao je prof. Umberto Girometta, uz prigodnu svetu misu i blagoslov don Mladena Alajbega.Za svoj samoprijegorni rad na uredenju špilje Vranjace, ing. Rade Mikacic odlikovan je Srebrnom znackom HPD Mosor. Završivši aktivnosti oko uredenja špilje Vranjace, članovi sekcije istraživali su i druge špilje i jame. Medu njima bila je 1935. godine novootkrivena Milićevica špilja na južnim padinama zapadnog Mosora iznad Žrnovnice.

Osniva se Speleološki aktiv u Dugopolju 1954. godine, gdje pod vodstvom Viska Dulčića, nastavnika u osnovnoj školi, članovi provode istraživanja i posjete špiljama i jamama okolice Dugopolja sve do 1959. godine. Visko Dulčić odlazi u Klis gdje 1960. godine, također pri osnovnoj školi osniva Speleološki aktiv i istražuje speleološke objekte okolice Klisa. Ovi speleološki aktivi djelovali su u okviru PD Mosor. Od 1955. godine speleološku aktivnost u društvu vodi prof. Vanja Bašić i od tada kontinuirana aktivnost traje sa manjim ili većim intenzitetom do današnjih dana.

Speleolozi prate razvoj opreme za istraživanje vertikalnih speleoloških objekata i usvajaju najnovije tehnike istraživanja. Istraživanje klasičnom tehnikom (ljestvice), zamjenjuje se istraživanjem tehnikom dvostrukih užeta, a kasnije tehnikom jednostrukih užeta (najprije gibs, a zatim ded tehnikom). U skladu sa financijskim mogućnostima kupuje se moderna osobna i kolektivna speleološka oprema, pomoću koje se postižu vrhunski speleološki rezultati, a njenom čuvanju i održavanju posvećuje maksimalna pažnja.
Školovanje speleoloških kadrova provodi se kontinuirano u suradnji sa KS HPS ili samostalno. Tako su speleolozi uzeli učešća na tečajevima, seminarima i savjetovanjima u organizaciji KS HPS u Ogulinu, Tounju, Sljemenu, Plitvicama, Mosoru, Zagrebu, itd., svjetskim i državnim kongresima, simpozijima u Barceloni, Karlovcu, Kupresu, Sarajevu, Starigrad-Paklenici, itd., gdje su bili nazočni u svojstvu učesnika ili kao instruktori i predavači sa referatima. Ipak najveći uspjeh u izobrazbi mladih speleologa-pripravnika postignut je organiziranjem i realizacijom 16 od 19 splitskih speleoloških škola. Brojni članovi odgojeni u tim školama i danas su aktivni speleolozi ili pak planinari u društvu. Organiziraju se i speleološki tečajevi (V. Paklenica 1997. g. i Rupici 1999. g.) za potrebe školovanja speleologa na razini Dalmacije, a naši članovi su voditelji i instruktori. Kvalitetan rad u Speleološkom odsjeku i ozbiljan pristup speleološkim školama može potvrditi i podatak da se do sada nije dogodila nijedna ozbiljnija nezgoda pri speleološkim istraživanjima.

Kvalitetan rad rezultirao je izborom naših članova u speleološke ekspedicije Planinarskog saveza Hrvatske i to 1982. godine u Francusku u prvi svjetski tisućnjak, ponor Gouffre Berger (Enver Štrkljevic), zatim 1983. godine u ekspediciji u Maroko na afričkom kontinentu (Emir Štrkljevic, Tonci Rada i Goran Gabric), a 1986. godine u ekspediciji Picos de Europa istražuju se speleološki objekti Španjolske (Goran Bratim, Zdenko Mijanic i Ivan Marinov). Početkom 1985. godine odlazi se na internacionalni speleološki logor u Zapadne Tatre u Poljsku i posjećuje 240 m duboka i nekoliko kilometara dugi špiljski sustav Mentusija (Ivan Marinov, Ivica Matkovic i Mladen Mužinic).
 

Istraživanja špilja i jama srednje Dalmacije provode se sustavno i organiziraju višednevni speleološki logori na Mosoru, Kamešnici, Dinari i više godina uzastopno na Biokovu, gdje su pronadene duboke jame. Odlazilo se i na istraživanje crnogorskog krša, planine Subra, koje su naši clanovi organizirali 1981. i 1982. godine, a sudjelovali su i na speleološkom kampu na Orjenu 1986. i 1987. godine. Na Biokovu je 1993. godine posjećena Vilimova jama dubine 572 m.

U zajedničkoj akciji sa makarskim speleolozima istražena je 1984., 1985. i 1988. godine na Biokovu jama Stara škola duboka 576 m. Bila je to, i dugo vremena ostala, najdublja jama u Hrvatskoj. Na speleološkoj ekspediciji Hrvatskog planinarskog saveza 1993., 1994. i 1995. godine na Velebitu, članovi su sudjelovali u istraživanju jamskog sustava Lukina jama-Trojama, dubokog 1392 m i devetog na svijetu po dubini. Bio je to doprinos naših članova najvecem športskom rezultatu koji su postigli hrvatski speleolozi.

Posebnu pozornost speleolozi posvecuju zaštiti speleoloških objekata, pa su više puta u Đukinoj jami i Vranjaci organizirali iznošenje smeca, a u Đuderinoj jami postavili i rešetkasta vrata zbog zaštite, 1979. godine pronadene, čovječje ribice. Ukazujuci na problem zaštite krša i njegovog podzemlja objavljeni su članci u planinarskim časopisima, a brojnim predavanjima uz dijapozitive i filmove upoznati planinari i gradani.

Na planinarskim orijentacijskim natjecanjima speleolozi redovito nastupaju braneći boje HPD Mosor i osvajajući diplome i pehare. Na otvorenim velebitaškim natjecanjima u speleološkoj orijentaciji (neslužbeno prvenstvo Hrvatske) 1998. g. u Jopica špilji i 1999. g. u Špilji u kamenolomu Tounj mosoraši su osvojili 1. mjesto, a ove godine u rujnu, organizirali smo prvo Prvenstvo Hrvatske u speleološkoj orijentaciji u Rudelica špilji kod izvora Cetine. Tijekom speleološke aktivnosti 14 clanova položilo je ispit i steklo naziv Speleolog HPS, od kojih su 3 sa zvanjem Instruktor speleologije HPS. Za svoje djelovanje i postignute rezultate Speleološki odsjek i njegovi članovi primili su razna planinarska odlikovanja i priznanja. Medu njima sa ponosom možemo istaknuti Plaketu splitskog saveza športova i Plaketu hrvatskog planinarskog saveza.

Dužnost procelnika speleološkog odsjeka obavljali su Vanja Bašić, Siniša Tartaglia, Branko Bužančić, Joško Gerželj, Miljenko Kriška, Visko Dulčić, Mladan Urlić, Vinko Kuzmanić, Goran Gabrić, Mladen Mužinić, Enver Štrkljević, Ivan Marinov, Marin Glušević, Filio Trgo i Davor Matić.