Na bosanskim via ferratama

PDFIspis

bosna-01 

 

"ponesite presvlaku bit će svega nakon tunela"
"ma idemo kao divljaci ili nikako"

 

bosna-02

 

Ispred pekare/kafića stoji parkirani kombi i još nekoliko osobnih automobila, ne prepoznajem ih ali znam da sam na pravom mjestu. Toliko ljudi na istom mjestu rano ujutro može biti samo iz jednog razloga. Dok se pije prva kava, energija u zraku nas svih spaja u tišini, pokoji pogled unutar grupe odaje da se nije spavalo večer prije. Znamo zašto smo tu još samo nek nas prognoza ne izda, nek ne pada kiša jer planinarit se može ali se ne može penjat feratama. Tu ne vrijedi ona da ne postoji loša prognoza samo loša oprema - probaj to objasniti šjoru gromu.

 

bosna-03


Nalazimo se u BiH, pušteni s lanca korporacija i ostalih "mora se/treba se" a ja se pokušavam prisjetit kako je počelo sve za mene. Od želje, ideje koju nosim u sebi do "napokon sam na pravom mjestu". Sjećam se razmjene poruka i mog dvoumljenja između dva kluba i prijateljskog savjeta, bez pristranih, negativnih opisa i komentara - "upiši OPŠ Mosor, to će bit najbolja odluka, nećeš požalit". Nikola, hvala ti. Duga povijest ali i brzi datum početka škole dovelo me ravno pred plava vrata. Ajde žensko sam, imam devet života, koliko strašno može bit...Ferrate stižemo, Sarajevo spavaš li mirno?

 

bosna-04


Prvu ferratu počeli smo s oduševljenjem što su se oblaci razbježali da doživimo ljepotu krajolika. U suhom koritu rijeke Brine navlačili smo svu opremu u teškom manjku kapa i spf-a. Na golim stijenama sunce nas je pleskalo a ferrata nas je prošetala ko prvašiće luna parkom. Nije bilo tehničke težine a ni zahtjevne visine ali smo se morali suočit s grofom Drakulom u uskom mračnom tunelu. Lampe su ga potakle na plesni nastup zvan Baltazarski let - gori doli, tamo vamo, nazad naprid.

 

bosna-05


Hotel Saraj bio je odličan izbor za smještaj, neki još uvijek pričaju o najboljem snu ikad a ja se kladim da su neki kasnije sanjali i onaj mali uski lift s ogledalom kao jedino sredstvo komunikacije - trepni ako ti je udobno. Jedno jutro sam bila sama s čovikom kojem se usred te tišine svidio moj zvuk zvona pa me zamolio da se ne javljam na poziv. Prva noć u Sarajevu, nakon tuša i bez opreme - razbacala nas je okolo kao maslačak u rukama djeteta. U dva smjera, vegani i mesojedi. Ostalo je pod cenzurom.

 

bosna-06


Druga ferrata započela je stankom u predivnom ambijentu Nature hotela Pino. U svom dnevnom boravku ugrijali su nas sve s toplim napitcima. To mora da je raj preko zime. Bilješka samoj sebi, vraćam se ovde. Krenili su dogovori i upute, magla i mogućnost kiše nisu ubile adrenalin i znatiželju...jer sada kreće već malo zahtjevniji nivo penjanja. Husein i Vinči podijelili su nas u dvije grupe i jasno i glasno upozorili na odgovornost i važnost ispravnog korištenja opreme. Za neke je bila utješna spoznaja da se s ferrate može isključiti prije visećeg mosta a predivna šuma oko nas ulijevala je povjerenje dok smo koračali prema magli. Počelo je, čuje se zveckanje karabinera i grebanje gojza. Hvatam se za prve dijelove i grabim dalje ne znajući što me čeka, vidim samo izbočene bijele stijene, osjećam hladnoću i slušam Huseina i još dvoje ljudi ispred mene. Koga briga za slikavanje, kad će taj most više... Čim smo na vrhu izronilii iz magle prikopčavajući se za zadnja osiguranja, ispred nas se ukazao most. Da mi je netko reko da ću biti točno tu, u magli i gledati u taj isti most znajući da ga planiram proći - pa rekla bi da halucinira. Kako to biva u životu, iznenadiš sam sebe - gledaš u taj most i ne osjećaš strah jer je miks emocija veći, jer je to sad ili nikad... čujem kako netko govori "see you on the other side" i mislim se kako nema bolje situacije za tu rečenicu. Neki su svjedočili moj plesni pokret na sredini mosta, srića na vrhuncu ali bez urlika jer poštujemo planinu. Jedna noga ispred druge, pamti sve, pamti šta više, svaki detalj... ali pamćenje planinara je kratko, zato se treba vratit.

 

bosna-07


Kako da vam dočaram planinarski dom Jure Franko? Pjesmom Josipe Lisac? Magla svuda oko nas, konji, mačka, pas...jako ljubazni domaćini i odlična hrana u nedostatku lošeg raspoloženja - nirvana. Ne puca neki pogled jer.. pa magla svuda oko nas pa smo gledali jedni druge, odmarali i upijali tu maglu ko dim na Baščaršiji i popeli sunčani vrh Trebević udruživši dvije grupe napokon u jednu. Jedno "tijelo" Mosora, gledajući u istom smjeru, u predivan zeleni krajolik veličanstvene planine koji odmara oči. Koliko divote, koji unutrašnji i vanjski mir...i koje društvo oko mene. Na kraju se sve svede na društvo a ja? Ja sam bila u najboljem društvu! Neke poznajem toliko dobro da možemo razmijeniti tihi pogled i znati što znači a neke vidim prvi put. Jedan krasan čovjek iz VS mi je dao svoj magnezij iako si nismo znali imena jer tako to biva u planini - prvo srce i pomoć pa onda ostalo. Hvala mu na tome.

 

bosna-08


Treća ferata unijela je tišinu među nas, čekala nas je Romanija (velika i veličanstvena) i Crvene stijene... ako se htjelo odustat bilo je "reci sada ili zauvijek šuti". Iako smo se prvi dan odmjeravali i osluškivali, na ovaj dan i nakon večeri u Sarajevu, navikli smo se na prisustvo i miris jedni drugih - kao vukovi u čoporu u napadu na Romaniju. Večer prije stigla mi je poruka "jesi vidila video ferrate? jel ideš?" - "Naravno, nema propuštanja Romanije, zato sam tu". Vodiči su podijelili zadnja ohrabrenja i upute jer s ove ferate se ne može isključiti i ide se preko čak dva mosta do samog kraja gdje čeka vertikala kakve se ni alpinisti ne bi posramili. Trebalo je čuvati snagu za kraj. Ferata nas nije razočarala svojim izazovima, kao da nas je sama od sebe bodrila da dođemo do kraja. Taj osjećaj ne mogu opisati. Popeli smo prvu vertikali i bili nagrađeni klupicom s predivnim pogledom - taman da dođeš sebi prije spoznaje da ćeš biti izložen bočno na ravnom zidu gole stijene sa samo jednom sajlom. Morali smo pričekati skupinu polaznika Visokogorske škole da prvi odrade taj dio i da vidimo kako čovjek izgleda mal naspram tog diva i visinskog ponora. Potražila sam Vinčijevo lice, smješkao se dok ih je ponosno gledao - dobro je, Vinči je tu, može se to, mantram sama sebi. Most tkz. monkey bridge sa samo jednom sajlom pod nogama nije izazvao vrtoglavu reakciju ali dio iza njega pamtit ću još jako dugo. Kad se taj most prođe na zidu stoji izbočena stijena, izazov za nas male jer sam u jednom trenutku shvatila da ću morati doskočit za rukohvat. Ne baš tako lijepa misao na takvoj visini. Drugog načina jednostavno nije bilo - u velikoj želji za nastavkom i na 1,2,3 našla sam se na sigurnom. Taj trenutak bio je samo moj i učinio mi je cijelu feratu nezaboravnom. Na drugom mostu sam čula svoje ime, mahnila sa smješkom i izostavila plesni dio jer me je zabljesnula gola vertikala koju je trebalo ispenjat za kraj. Ljudi su mahali, bodrili, dovikivali, pljeskali...svaki član bio je ispraćen ponosno od ostalih članova grupe. To je to - spojeni uspomenom za cijeli život. Zadnji dio ferrate, ta bajkovita vertikala s pogledom koji asocira na Yosemite (ali nema Alexa) i zadnji pogled dole u ponor prije nego završi - "pamti, pamti sve, upij trenutak i vrati se opet tu".

 

bosna-09


Pamtit ću zagrljaje koje sam gledala oko sebe, čestitanje, uzbuđeno prepričavanje - veličanstvene stijene pokorene slogom i jedinstvom HPD-a Mosor!

 

bosna-09

 

bosna-10

 

bosna-11

 

bosna-12

 

bosna-13

 

bosna-14

 

bosna-15

 

bosna-16

 

bosna-17

 

bosna-18

 

bosna-19

 

bosna-20


Maja Selak