Dodjela diploma polaznicima opće planinarske škole generacija proljeće 2022

PDFIspis


OPS 1


Dodjela diploma Eminim lavićima, tj. polaznicima opće planinarske škole generacija proljeće 2022


Čestitamo našoj Emi, njezinim školarcima i zahvaljujemo se svim instruktorima, vodičima koji su sudjelovali u radu škole.
O PLANINAMA I PUNO VIŠE


Podsjećaju me na fantastična bića iz priča moje bake, grbava i nepokolebljiva, tajanstvena i karizmatična. Prekrivena tragovima naših stopa u nadi da osjetimo blizinu neba i na trenutak, poput Zeusa, zasjednemo na tron. Da, to su planine. Nešto što te zove u svoje visine, a ti se prepustiš jer znaš da će svaka misao biti jasnija umetnuta u jednu novu perspektivu.


Sve je počelo prvog ožujskog dana dok je bura još uvijek pripremala svoje ekstravagantne performanse u finalnom dvoboju zime i proljeća. Raznolika skupina individualaca blokirala je Sinovčićevu ulicu spremna zaposjesti prostorije društva. Sjeli smo na klupe, tvrđe od planinskih grebena koje ćemo osvajati u naredna dva mjeseca, promatrajući svakojaka lica. Ivana je, poput lijepe Perzefone, svojom dobrodošlicom unijela dašak proljeća i pozdravila našu planinarsku avanturu. Međutim, samo je jedna gospodarica zvijeri, samo je jedna Artemida, samo je jedna Ema. Čast ukrotiti ovaj nestašni čopor novopečenih Mosoraša pripala je ženici kovrčave kose čiji obim prkosi i sili gravitacije. Bilo ju je nemoguće neuočiti u masi, a čovjek se zapita je li svoj luk i strijelu vješto skrila među živahne pramenove. Nije izgledala uplašeno gledajući hrpu znatiželjnih lica koja će provesti krvožilnim sustavom naših poznatih planina, ali poslije nam je otkrila da joj nije bilo svejedno. Krenuli su i prvi izazovi, a kada nego u naletu prve marčane bure. U susret Danu žena pohrlili smo u osvajanje Mosora. Možda nije imao kozje noge i rogove, ali poznata jarčeva brada, gromki glas i spretnost u nogama odavali su Pana. Bruno je žustro gazio kamenjarom Zlatne planine da se čovjek zapita sudjeluje li u nekoj trkačkoj disciplini ili vodi izlet planinarske škole. Nismo mu dali gušta! Samo jedna Mojca bez slova i u svom imenu sumnjala je u svoje super moći, a poslije je nam je vješto dokazala da može i ona, ako ne nogama onda barem Uberom u planini. Gazili smo Paklinom, upoznali skamenjene svatove, i spuštali se Napoleonovom cestom, a neobično oko u vapnenačkoj stijeni odalo je uspavanog Kiklopa skrivenog u okrilju bajkovitog Biokova. Počeli su i prvi osobni treninzi jer trebalo je pratiti dinamiku grupe. Išlo se 12 katova gore dole svaki dan, pješačilo se po Marjanu, Žnjanu, a u gojzama se gazilo na kavu u grad. Dechatlon je postao svetište planinara u koje se hrlilo barem jednom tjedno. WhatsApp je grcao pod fotografijama i porukama, a za bolne mišiće preporučavalo se svašta, od Konjskog balzama do Badelovog konjaka. Surova Svilaja priredila nam je iznenađenje plesom druge marčane bure i tjerala nas sa svojih golih padina. Bruno je još uvijek sudjelovao u imaginarnom maratonu i nestao na krilima spomenutog vjetra. Nikad duže nije trajao put do Orlovih stina gdje nas je čekao topli grah o kojem je večer prije napisana oda. Poznata mahunarka spomenula se u porukama čak 47 puta. Zaradili su se i prvi žuljevi, ispao je i poneki nokat, a u naletu bure zaključilo se da je u ruksaku bolje imati par rukavica i duple hlače negoli ruž za usne. Pokorili smo i Šantine Titane na Marjanu, a beskrajem Vrgoračkog gorja pute su nam utabali Vinči i Sanja. Poput Hermesa i lijepe Afrodite otkrili su nam tajnu Ujevićevih stihova “U srcu, u dahu planine, planine…”. Treba priznati da se dah itekako gubio, a neki su ostavili i srce na putu. Znao je Ujević dobro o čemu piše. Vinči je uz pomoć svojih krilatih gojza nadmašio i samog Bruna u gibanju po surovom krškom kamenjaru i time opravdao svoju titulu najbržeg od svih planinara. A Kova, on ne spada u kategoriju bogova, on je kao Feniks, simbol inata, koji izgara u svojoj vlastitoj energiji i iz nje se ponovno rađa. I ponovno Mosor, poput grčkog Olimpa, mjesto kojem se uvijek vraćamo. Iako su mosorski vrhovi probili nabrekle oblake i kiša je navirala kao voda iz šumskog potoka, ništa nas nije omelo u naumu da noć provedemo na njegovom obronku. Ma kakvi lađarci, osmice i bulini kad su gradela bila muza večeri. Dioniz je doduše ovoga puta malo kasnio i pridružio nam se tek ujutro. Umjesto veselih Dionizija našeg Tonija zatekla je snježna idila na trijamfalnom putu do Giromettijevog doma. Opijen sokom dobrog raspoloženja, kao i uvijek, unio je veselje u družinu koja se još uvijek oporavljala od sokova vinove loze, ječama i hmelja. Od njega smo naučili da je, u nedostatku snaga kada svaku realnost zamijene fotomorgane, sasvim legitimno na usponima popričati i sa Svetim Petrom. Paklenicu je obilježila borba sa Minotaurom. Ne znam kako je pobjegao iz Labirinta, ali bila je to jurnjava za vremenom jer Stipe nas je jeo gladnim očima. Ušuljali smo se i u zemljinu utrobu u potrazi za Hadom. Vješto se skrio pod svojom kacigom nevidljivosti. Izobličene siluete stalaktita i stalagmita podsjećale su na sjene duša i udahnule život u svijet tame. Zadobili smo i imaginarne lomove i ozljede, imobilizirali, vezali i stezali udove, umatali ljude u folije pretvarajući ih u čokoladne bombone u ukrasnom celofanu. Pleli smo nosila i, kao kakvo pleme u prizivanju kiše, obredno vezali dobrovoljce i nosili ih po livadi. A onda smo ugledali onoga iz čije se utrobe rađa Kupa, onoga koji je darovao kraljevstvo šumama i poklonili smo se Risnjaku, što od strahopoštovanja što od napora kada smo nogama i rukama čupali po grebenu kako bismo mu se popeli na tjeme. Mare nas je, kao prava Atena, vodila u Panatenejske ophode zelenim carstvom naoružana strpljenjem više nego ičim. Bivakiralo se pod Kovinim budnim okom. Izmješao nas je kao zobenu kašu, ali vješto smo isplivali iz nje poput bobica šumskog voća. Bilo je i onih što su tražili VAR, ali nema VAR-a ni u zubara, a cerada više spašava od kiše!!! Pred ispit je panika uzela malo maha, ponavljali se čvorovi, šetalo se gradom s kartom i kompasom, planiralo se Vinčia podmititi pivama, ali svi odgovori bijahu točni ako se napisalo da je tako rekao Kova. Doplaninarismo i do diploma. Jedna neobična skupina pojedinaca koja se te obične ožujske večeri savršeno uklopila u Mosoraško društvo. I sretat ćemo se još dugo, na obroncima planina penjući im se na glave u potrazi za novim perspektivama, i na našoj Zlatnoj planini, na Olimpu Mosoraša jer tamo je ipak dobri duh Zeusa Giromette izgradio hram, ali ne onaj zidan od kamena, cigle i drvenih greda, već onaj saziodan od energije, od priča, od avantura, od ljudi, od beskraja surovog dalmatinskog krša i jednog neba.


Jer sve su to planine. Potrebne i onima koji lutaju glavom u oblacima da na njihovim obroncima pomno portaže svoju stabilnost gledajući kuda se kreću, ali i onima koji čvrsto stoje nogama na zemlji da ponekad nauče izgubiti balans žonglirajući po planinskom grebenu. I hvala vam što ste fantastična bića iz priča moje bake učinili živima, učinili prijateljima, ali to nije bilo teško jer s vama je i jedan običan fažol uspio postati poetičan.


Tekst: Nikolina Rupčić


OPS 2


OPS 3


OPS 4


OPS 5


OPS 6


OPS 7


OPS 8


OPS 9


OPS 10


OPS 11


OPS 12