Mosoraši na "krovu Hrvatske"

28 Svibanj 2017

Kako opisati ovaj izlet? Da vam kažem, da je bio kao svaki drugi izlet, ili da kažem da je bio poseban. Ovaj izlet je jednostavno bio :)

Krenuli smo rano, što se odrazilo i na atmosferu u busu, svi su odmah pozaspali :) Ali to je dobro, jer trebalo je energije popeti visinsku razliku koja iznosi 1280-ak metara, što vam je onako za usporedbu; kada bi od razine mora došli na Ljubljan, pa se popeli još 20 metara više :) Bus nas je iskrcao nekih petnaestak minuta hoda od sela Glavaša, a na koji minut dalje nalazi se i istoimeno planinarsko sklonište. Kada smo došli kraj skloništa, prijavio sam broj sudionika ( radi porcija fažola koje su se dijelile u povratku) i nakon par minuta odmora krenuli smo polako, ali sigurno. Prvi dio puta vodi kroz šumu i već ujutro, bez obzira na vjetar ćutilo se da će uspon biti paklen.

Kada izađete iz šume slijedi još strmiji uspon, a staza vas vodi do izvora vode koji se nalazi na ravno 1000 metara visine. Tu napunite vode ( koje nikada nije viška) i strmo , serpentinama, penjete dio koji vas dovodi na livadu i križanje do nastavka puta za Sinjal ili kraćeg puta do Martinove košare.

To je stari pastirski stan koji je jednostavno uređen i gdje može spavati desetak ljudi. Ovdje smo napravili prvu, malo veću stanku, jer smo i po planu bili na sredini puta. Put od Martinovih košara vodi uzbrdo, po terenu koji je obrastao gustom travom bez većeg hlada ( tu i tamo pokoje veće stablo da lijepu hladovinu)

Zatim ulazite u šumu, i u daljini vidite ljude koji se polako kreću duž grebena i pobjedonosno u sebi kažete: eto da, nije bilo teško, jest da su ljudi maleni kao mravi, ali na putokazu je pisalo sat i pol, što i odgovara ovome što vidimo. Ali pretpostavka je majka svih zaj...., ali to shvatite tek kada ste došli na taj vrh. Jer vrha nema, a u daljini, doslovce preko pet - šest vrhova, vi i dalje gledate kolonu ljudi, koji su opet kao mravi, koji se opet negdje penju... I čini se u nedogled. Ovaj uspon mi je još po nečemu specifičan: većinom staze idu malo gore, pa malo dolje. Ne, ovdje nije takav slučaj, ovdje idete ili po ravnom, ili put gore, što je predivno za vaša koljena, jer kada se krenete spuštati, "kočite cijelo vrijeme". No da se vratim, preko sedam brda i brda ( nema dolina) , napokon, u nevjerici i čudu, nepovjerenju prema samom sebi vidite neki križ. Sada vrlo oprezno, bez pobjedničkog urlika u sebi, tiho i skromno kažete: možda je to ipak to.

I kako izreka kaže: čuda se ipak događaju ( ali vrlo rijetko) tako se čudo dogodilo i ovaj put, jer sada, zapravo stojite ispred vrha. Kolona od nas 20-ak se cijelo vrijeme držala vrlo kompaktno, ali čekati sve da dođu na vrh bilo bi blago rečeno vrlo hladno, jer od trenutka kada smo ugledali Martinove košare, pa sve do vrha, bura nije stajala, a na vrhu je pokazala što znači bura i kako hladna može biti ( pogotovu kada si oznojen od glave do pete) Skupili smo se svi zajedno  i onda smo polako došli do vrha. Uvijek me iznenadi taj trenutak , kada zaboraviš sve napore do tada, i mada si umoran, kao da dobiješ brdo nove energije, kada shvatiš da si došao na to mjesto, da si ti, kao maleni čovjek, prešao toliki put, svojim malenim, ali umjerenim korakom. I nikada ne smiješ zaboraviti da ti nikada ne pokoriš planinu, da ona tebe može pokoriti u sekund, ali kada se popneš na vrh, onda te valjda ta ista planina nagradi  tom hrpom nove energije. Predivan osjećaj.

Na brzinu smo se fotkali na vrhu, a onda smo se dijelom sjurili do jedne malene čistine okrenute prema zapadu u klekovini gdje bura jednostavno nije dosezala.  Drugi dio ekipe je ostao kraj pečata i svi su lijepo popunili svoje planinarske knjižice pečatom "krova Hrvatske". Toplo mjesto i napokon mir, te tako zaslužen objed. Nakon finog odmora, ali sada više ne toliko gladni ( jer treba se malo sačuvati i za fažol koji nas čeka) krenuli smo polako, istom stazom.

Ovog puta nismo skretali na Martinove košare, nego smo nastavili ravno jer putova ima dosta i predivno su markirani. Spust je trajao nešto malo više od tri sata, i onda smo napokon došli do točke od koje smo startali ujutro. Fažol je bio točka na i. Poslije fažola, uslijedio je maleni odmor, koja ledena pivica i krenuli smo put busa...

Zahvalio bi svima koji su sudjelovali u izletu, jer smo svi bili kao jedan. Uz brdo šale, veselja i smijeha prošli smo dugačak put. Zahvalio bi posebno Nikoli kojeg sam "opremio" radio stanicom i koji me uredno izvještavao o stanju u zadnjim redovima. Ekipa vidimo se opet!

Posebna zahvala domaćinu ovog skupa, zbog kojeg smo se osjećali kao velika obitelj, U kratkom razgovoru saznao sam da je došlo oko 350 ljudi, a tablica na automobilima je iz svih krajeva RH. Pripadnika i pripadnica HGSS-a je bilo na svakom koraku, pa smo se radi te činjenice osjećali jako sigurno. Hvala im što postoje i što sa njima dijelimo sve trenutke u prirodi!

Tekst: i fotografije: Predrag Kurtović