22 Veljača 2017
Prije nekih mjesec dana stiže mi poruka na mobitel od Izbornika: 18.02. Zlarin Trail. Obzirom da nikad nisam bila na Zlarinu, ovo mi se učinilo kao idealna prilika za posjet tom malom otoku. Moram priznati da sam bila uzbuđena zbog toga što ću sudjelovati na svom prvom trailu. Nekako su me ti osjećaji vratili u vrijeme prije desetak godina kada sam započela s planinarenjem u našem društvu.
Još se i danas dobro sjećam uzbuđenja pred odlazak na izlet i priprema za vikend. Tokom godina ti se osjećaji promijene jer odlazak vikendom u planinu postane lijepa navika i više bez toga ne možeš ni zamisliti život.
Pred ovu utrku su mi se probudile sve one emocije s početka planinarske karijere i željno iščekivanje subote. U subotu ujutro se budim, a vani kiša pada kao da nikad neće prestati. Sad ipak imam iskustva i znam da nam kiša nikad nije pokvarila odlazak u prirodu, a isto tako sam kroz godine naučila da sreća prati hrabre i da ne valja odustajati.
Stoga brzo ustajem iz kreveta, spremam ostatak stvari u ruksak, sjedam u auto i odlazim po moje suputnice Zlatu i Diju. Zlata je već bila na nekoliko utrka, a Dijo je početnica kao i ja. I tako krećemo iz Splita prema Vodicama.
Ubrzo zove i Izbornik. Zadovoljan je što nas kiša nije prepala. Nakon gubljenja po Šibeniku stižemo u Vodice i još imamo vremena za jutarnju kavu. Naše Mosoraše smo pronašli u jedinom otvorenom kafiću.
Dok smo sjedili počelo je pristizati još naših tako da smo zauzeli cijeli kafić. Uskoro je slijedila vožnja brodom do Zlarina. Domaćini su nas dočekali sa punim košarama toplih fritula. Atmosfera na brodu je bila odlična, svi su bili dobro raspoloženi. Na Zlarin dolazimo nakon pola sata vožnje, vršimo posljednje pripreme i u 10:30 započinje utrka.
Staza je cijelom dužinom bila predivna. Čas smo se penjali, a čas spuštali, prelazili sa jedne strane otoka na drugu. Cijelim putem smo Zlata i ja bile skupa, malo smo trčale, više hodale, malo kukale kod uspona, ispričale se kao nikad do sad i sretne u cilj dotrčale zajedno. Tada smo i saznale da su skoro pa sve nagrade, kako u ženskoj tako i muškoj kategoriji odnijele Mosorašice i Mosoraši. Do tada nisam ni znala kako kvalitetnih trkača ima u našem društvu. Svaka im čast.
Toliko smo se dobro zabavili da ću svoju prvu utrku pamtiti zauvijek. Hvala domaćinima koji su bili odlični, hvala Merici koja me je, a da i ne zna, uvela u ovaj svijet, hvala Izborniku na pozivu i hvala svim Mosorašima koji su sudjelovali. Bila mi je čast biti dio pobjedničkoga tima.
Tekst: Aleksandra Kuzmanić
Fotografije: Meri Prar