Durmitor - Tamo gdje se proizvodi hormon sreće II

PDFIspis

Durmitor 2016 27Ispunili smo restoran Zlatnoga bora. Miriše doručak. Na licima više ne mogu detektirati ostatke jučerašnjega umora ali zato u očima čitam raznovrsne planove. Ovi se uglavnom vrte oko šetnje oko Crnoga jezera i vožnji bicikle ali mi poslušno, prema jučerašnjem dogovoru, jedan po jedan prilazite i iznosite svoje planove.

 

Slušam sve nijanse planiranja, pitanja, nedoumice, neodlučnosti, … Na čas mi se čini da imam puno djece. Malo gledamo kartu. Primjećujem da prelazim iz početne faze zbunjenosti u prostor uživanja u vašim planovima za danas. Izbalansirano smo podijelili snage: 20 ljudi ide na uspon na Sedlenu gredu, 30 će prigrliti čisti hedonizam. Rastanak na ulazu u Nacionalni park nadomak Crnome jezeru, tj. Malom (dubina cca 50 m) i Velikom (dubina cca 24,5 m) jezeru.  Priča o ovim jezerima pomalo sliči na priču o nekome vinskom podrumu: stalno se nešto utače, pretače i otače.

 

Durmitor 2016 22

 

Kad se u proljeće počne topiti snijeg s okolnih planina onda počinje i punjenje jezera i to prvo Maloga, iz kojega onda voda otječe u Veliko. Voda u Malo jezero dospijeva iz dobro vidljivoga vrela Čeline koje je smješteno u podnožju Međeda koji se izdiže nad jezerima. Prirodno, punjenje počinje u proljeće s topljenjem snjegova i događa se u obliku jednoga sasvim posebnog prirodnog fenomena. Naime, geološka istraživanja pokazala su da se u njedrima Međeda nalaze podzemna jezera. Ova se pune vodom od kiša i topljenja snijega, a kad se napune voda podzemnim kanalima kreće prema izvoru Čeline gdje u obliku vodopada istječe u Malo jezero. Osobito je interesantan sami trenutak izbijanja vode kada se kaže da "pucaju Čeline" budući da voda na svome putu iz podzemnih jezera potiskuje zrak koji izlaskom na površinu proizvodi zvuk "pucanja".  Kad se Malo jezero napuni voda se prelijeva u Veliko jezero. Međutim, voda iz Maloga jezera gubi se podzemnim tokovima i dalje odlazi u rijeku Komarnicu pa tako opada i nivo jezera koje se tada opet puni vodom iz Velikoga. Voda iz Velikoga jezera ne ponire već, u doba kad je jezero puno, otiče tokom koji ponire kod Žabljaka i ponovo se pojavljuje u kanjonu Tare. Tako voda iz ova dva gorska oka koja svoju vodu međusobno pretaču završava u dvije različite rijeke. Ovaj fenomen ima i svoje ime i zove se bifurkacija. 

Eto, tako kaže službena priča, a mi vas ostavljamo da guštate i sastavite svoju osobnu. Mi idemo vidjeti što će nama naša borba dati. Opet do Sedla kao i dan ranije gdje nas Vlado odlučuje čekati. Kaže da mu još jedna vožnja i mnoga mimoilaženja na zmijolikoj cesti Žabljak-Trsa nije baš neka opcija za danas. Radije će nas gledati kako odmičemo uvis i zamičemo za "zubatu" prepreku, a onda očekivati naš povratak. 
 
Durmitor 2016 23
 
Na Sedlenu gredu malo se ide, markacija je vidljiva ali jedva. Opet plaćamo rangeru naše današnje ulaznice, a on nas upućuje na početak staze koja se ne poklapa s onom markiranom ali je po njemu najbolji izbor. Slušamo ga. Dobra stara i uvijek važeća: "Kartu čitaj, seljaka pitaj!" Staza vodi strmo ka Zupcima, a zatim istočno podno njih do prijevoja gdje se tik uz caklinu jednoga kutnjaka spuštamo u dolinu Sedleni do. Pred nama je strma travnata padina kojom se stiže do grebena. Dok smo je odmjeravali, svojom glasnom čakulom prestrašili smo tri mlade divokoze koje su u bijegu u sigurno sklonište protrčale samo nekoliko metara ispred nas. Kakav doživljaj! Ima ih još pa se hvatamo fotoaparata.
 
Durmitor 2016 21
 
Izlaskom na greben procjenjujemo da nam je prolazno vrijeme dobro i da zaslužujemo pauzicu. Južno od nas usjekao se kanjon rijeke Komarnice koja i izvire tu u blizini, podno Sedlene grede. Na sjeveru nam se pogled lijepi za Bobotov kuk koji onako malo nakrivljen, zaključili smo, izgleda kao dijete koje se ruga i izaziva govoreći "Ulovi me, ulovi me!". 
 
Durmitor 2016 20
 
Preostaje još dio puta grebenom. Nije dug ali je na mjestima "škakljiv". Najveći oprez potreban je na mjestu obilaženja samoga grebena zemljanom stazicom koja je usko usjećena pod samom stijenom, a s desne strane, južna padina Sedlene grede stropoštava se strmo u dolinu. Vrh, ne baš prostran, ali sasvim dovoljan za nas 20, ne nosi nikakvih posebnih oznaka vrha. Jedan potpuno izblijedio naziv, tko zna kad ispisan na stijeni, daje naslutiti da je pisalo ime vrha i nadmorska visina od 2227 m. Pogled šara uokrug ... sad vidimo i Prutaševe pruge, pa opet i Maglić, Volujak i Bioč u daljini na sjeverozapadu, Bobota rugalicu ravno pred nama na sjeveru, uvijek zanimljivi stožac Stožine sjeveroistočno, Jezersku površ sa svojim jezerima na istoku, ...
 
Durmitor 2016 24
 
Pa onda polako natrag, malo stisnutiji preko uske grebenske staze, a onda opet opušteni i raspušteni, lagano se kotrljajući niz strmu livadsku padinu uz koju smo se još malo prije dahčući uspinjali. Tek sad, s ove pozicije, vidimo da onaj kutnjak u Zubcima ima jedan dobar karijes, a ekipa s čela kolone misli da ga treba pregledati pa se prihvaća posla. 
 
Durmitor 2016 25
 
Na prijevoju Zubaca više se ne gledaju vrhovi i dolovi. Pogled sad šeta od našega autobusa sa srcem u kojem nas čeka naše srce od vozača do male, šesne birtije mamilice, malo niže od Sedla. Prijedlog je da se ne vraćamo na Sedlo nego da se niz još jednu travnatu padinu skotrljamo ravno na birtijicu. "Svitujem" se sa Sandrom i Žeki. Znamo da će biti strmije nego to sad odozgo izgleda ali prihvaćamo izazov, a srce od vozača će se spustiti malo niže po nas. Cike, vike, klizanja na pozadinama, smijeha i radosti. Malo smo izgledali kao da nas niz padinu goni sto vukova, a malo kao da sudjelujemo na nekim pastirskim igrama. Vrijeme za zaustavljanje u birtijici je kratko ali slatko. Kome uštipak, kome borovnice, kome Nikšičko, sokić, kavica, ... Zaključak je da je i to jedan osvojeni vrh pa smo uspomenu ovjekovječili još jednom "službenom" slikom sa zastavom.
 
Durmitor 2016 26
 
Na dogovorenom mjestu okupljanja čekaju baš svi na vrijeme. Disciplina ove grupe je vrhunska. A takva je ostala i za cijelo vrijeme dugotrajnih zadržavanja na granicama i "skakutave" vožnje predjelima jugoistočne Hercegovine. Tik pred stanku u Čapljini do mene je dopro samo jedan glasić "Sanjice, kad ćemo piškit?", a kad sam se okrenula ugledala sam još molećivih očiju koje su ponavljale isto pitanje. 
 
Nisam još stigla pitat svakoga što je dobro jeo na jezeru Krupac, a vidila sam svakih delicija u pjatima (neke sam i kušala). Nek to ostane tema za neku od idućih zajedničkih šetnji. Točno na izlazu s autoputa u Dugopolju "Lijepa naša" s radija je naznačila ponoć. Skitnje su slatke, povratci još slađi. Takvi smo i gotovo.
 
Više fotografija možete pogledati klikom na ovaj LINK
 
Tekst: Sanja Marinov
Fotografije: Ivana Đapić, Maja Plazibat, Dino Radmilo, Bruno Kuštre i Sanja Marinov