Debelobrdni uspon

PDFIspis

Debelo_brdo_2012_malaScena 1.

Vjerojatno se zovem Napoleon, a to da sam osvajač, to je neosporno. Lijepe sam boje, dijamantne, duša mi je poput bljeska Koh-i-noora...U tamnoj sam boci samotno, ali ugodno smješten, polegnut malo nakoso, pokriven smrznutom zemljom, kamenjem i dugim čekanjem. A kad god mogu,  nesebično rezim, blago sladim, ošamućujem, nasmijavam, zagrijavam, zaljubljujem, zaglupljujem, višeznačim, opuštam, rasplesavam, uspavljujem...

Cijelu dugu godinu, ostavljen ovdje pod golim vrhom, tek borovim šumarkom štićen od vjetrometine i teškog mraza,  čekam svojih par minuta. Ćutim kroz nezamjetan gib vlastite tekućine udaljen topot nadolazećih koraka. Teška obuća traži tešku volju. Zvonke, igličaste kapi kiše i lagašno, gotovo beščujno padanje smrznutih pahulja nježno su zvukovlje, izvrsna podloga ovom ritmičkom koračanju što se sve jače i jače čuje, odzvanja kamenjem,  odbija se o stijene, putuje uzbrdo, dopire do mog mira... Bojim se, minulo je vrijeme za mir, brzo će mi sasjeć glavu – puknut ću! - zletjeti silovito za vlastitom čep-glavom, oslobođen okova upletene žice i zlatne folije, pa uhvaćen u nedostojne plastične čaše,  zasladiti, nasmijati, ošamutiti, možda i raspjevati mnome orošena grla....


Debelo_brdo_2012_07


Scena 2.

Debelobrdni uspon započeo je dugo podgrijavan čežnjom nepca za godinu dana termički i atermički obrađivanim i dozrijevanim šampanjcem, zakopanim na suncu, vjetru, kiši, ledu i koječemu izloženom hrbatu Debelog brda (od milja zvanim  Debeljko). Noć uoči ovog  tradicionalnog uspona na Debelo brdo, u organizaciji Stanice planinarskih vodiča Split, bila je kišovita, vjetrovita, gromovita i ni najmanje nije davala nadu da će ujutro naš pohod biti preporučljiv. No, jutro je svanulo doduše ozbiljno hladno i vjetrovito, ali bez otegotnih padalina. Sitno Gornje dočekalo nas je još hladnijim i još vjetrovitijim, mraznim zagrljajem pa smo put Lugarnice krenuli najhitrije što smo mogli, ne bi li se ugrijali. Ovaj se uspon organizira već dvadeset i tri  godine na blagdan Sveta tri kralja, a nas, kraljevski raspoloženih, nije bilo troje nego dvadesetak puta više. Oboružani kapama, rukavicama, toplim jaknama, krenuli smo po smrznutoj stazi. Uspon je blag. Slika još uspavanog Splita i prvih, drugih, trećih, četvrtih.... Brača prati nas gotovo cijelim putem. S istoka blijedo sunce preslabo grije i gubi bitku pred hladnoćom uskovitlanog sjeverca. Ipak, pomalo napredujemo. Iako je hladno, nema leda tamo gdje ga obično u ovo doba godine možemo očekivati. Bljuzgavo je. Ono malo snijega što je proteklih dana palo, pretvoreno je u klisku kašu preko koje treba oprezno koračati... Ipak, nešto padova, srećom bez ozbiljnijih posljedica, ima.

S padovima ili bez njih, Mosor je uvijek jednako lijep. Ili ljepši! I kad ga zimi šiba bura i ljeti kad gori od vrućine. Njegovi brežuljci, snažni greben, sive stijene, njegovi šumarci, tihi izviri oskudne vode, njegove travnate ledine, brojne staze i puteljci, uvijek raduju! Kratko se odmaramo na Vickovim stajama pa korak po korak, stižemo  i do Lugarnice.


Debelo_brdo_2012_03


Scena 3.

Lugarnica je planinarska kuća smještena na nadmorskoj visini od 872 m, zapadno, nad tzv. Užinskom kosom i s te lokacije pruža najljepši pogled s Mosora na Split i otoke i,  kad je kakva romantična prigoda, najljepši zalazak sunca.... Već nadomak kući osjećamo miris ognjišta. Privlačno miriše vrući čaj, a čak ima i šećera i limuna. Izobilje! Pravi je užitak utopliti tijelo čajem, guštati u svježini bure i jasnog pogleda na okolna brda i more. Nikome se ne ide odavdje. Lijepo je, ali ipak se ovdje  zadržavamo tek toliko koliko je potrebno za okrijepu, marendu i malo šale, pa krećemo dalje ka Debelom brdu, ka našem današnjem cilju. Obzirom da su se jutarnji tamni oblaci raspršili, a dan zasjao čist k'o suza i obasjan suncem, nema razloga da ne krenemo dalje. Čeka nas Debeljko i naše tradicionalno čašćenje pjenušcem... Moj Debeljkoooo! Moj Villy, moj Lolly.... Krećemo. Naša je kolona kilometarska (to hoće reć da je duga bar kilo metara) i kreće se najsporije na svijetu... Je, klizavo je, ima i starijih planinara, a imamo i jedno dijete... A i usporeni smo sami od sebe,  jer smo se na Lugarnici fudrali spizom, nalili čajem, opteretili opuštenošću (da, i to je moguće!).... Poput daždevnjaka na suncu, vučemo se stazom k Debelom brdu. Srećom, staza ponegdje ponire pa je na tim dijelovima malo zaleđena, malo skliskija. To nalaže oprez, a oprez razbuđuje. A i bura, mada naoko primirena, zna podlo iznenadit kakvim jačim refulom, oprobat  stabilnost ravnoteže, nategnut tetive – ili bar naježit kožu... Uglavnom, senzacija ne manjka! Na pristojnoj i brzo dostižnoj daljini, goli se, goleca, siv, stjenovit vrh Debelog brda (1044 m/nv). Poput golemog, čupavog tupea kojeg  je vjetar otpuhao s ove pelave glave na ramena, pružio se borov šumarak, naše zadnje odmorište prije izlaska na vrh i nemilosrdnu vjetrometinu. Ovdje u šumarku nakratko se odmaramo. Zbijeni na okupu, borovi  pružaju ugodan zaklon od vjetra, a mekoća trave pravi je melem za pomalo umorna tijela. Usprkos hladnoći koju vjetar naprosto nezaustavljivo utire i smješta  bezobrazno sred kostiju, pothlađujući cijelo tijelo, odlučujemo ići na sami vrh. Čim se izađe iz šumarka, staza se naglo pretvara u goleme gromade sivih stijena koje stožasto rastu k vrhu. A vrh je razlomljeni plato od oblih stijena usred kojeg strši križ, improvizirano sklepan od dva debla bora povezana konopom. Na ovoj kvazi Golgoti, vjetar je tako hladan da bez kape odmah zabole uši, svi mogući sinusni prostori u glavi ispune se mraznom hladnoćom i hukom bure, duže kose vijore na vjetru, kraće se, pune elektriciteta, glupasto lijepe o smrznuto čelo i lice. Ali, dobro, točno onoliko koliko je potrebno za fotografiranje i ubrzano razgledanje okoliša s vrha, toliko se i zadržavamo. A osim toga, sad slijedi svečani trenutak dana – otvaranje šampanjca! Žurimo u zaklon!


Debelo_brdo_2012_08


Scena 4.

Svi su tu. Kucnuo je čas. Koraci su sve bliže. Zapamtio sam taj zvuk kada su me polegli ovdje, brižno pokrili, zapamtili trag. I onda otišli. Prolazili su dani. Slušao sam korake, ali nikad nisu stigli preblizu, baš nadamnom. Ovaj put – to je to! Konačno! Oooo, pa vani je sunčano! Biti ću čaroban kad bojom zabljesnem u čaši! Ha, lakše malo! Skinuli su mi okov od žice i folije, tresu me da se probudim, ali nije se lako razbuditi i razletjeti nakon tako dugog mirovanja!  Ipak, ooooopa! - u čaši sam! Tooo! Moja je misija obavljena – razveselio sam, napojio, proslavio! A moje mjesto već je zauzeto – neki drugi Napoleoni čekat će godinu dana. Tko ih ostavi, sasvim sigurno će opet doći...


Debelo_brdo_2012_01


Scena 5.

Imamo pet zelenih boca šampanjca "Napoleon". Još su ukrašene zemljom kojom su bile pokrivene i skrivene godinu dana. Još se boce nisu ni otvorile, a raspoloženje se već bitno poboljšalo! Oko onih koje je dopala čast umješnog otvaranja boce (naravno, uz primjeren zvučni efekt!), poprilična je gužva! Ima čak i pravih staklenih čaša s "nožicom". Iako nas je previše za ovu količinu šampanjca, uspijevamo svi nazdraviti, jedni drugima još jednom poželjeti zdravu i sretnu Novu godinu, puno lijepih planin(ar)skih trenutaka, visokih vrhova, dobrih osjećaja... Više nam nije ni hladno! Ipak, uskoro pomalo krećemo dalje, nizbrdo prema Žrnovničkoj dragi. A silazak je strm i dug, ali zato i ovdje Mosor daruje prekrasne prizore. Ponekad mi se čini da je Mosor toliko raznolik, toliko neupoznat i  toliko uvijek iznova nov, drugačiji, izazovan i prelijep, da nije potrebno pohoditi niti jednu drugu planinu. Iako se ne krećemo nekom zavidnom žustrinom, ipak pomalo stižemo na kraj ovogodišnjeg tradicionalnog druženja. Nadomak smo Žrnovnici.

A Žrnovnica je dobila ime po žrvnjevima, mlinovima kojih je bilo podosta uz istoimenu rijeku. Samo, bilo bi preteško izgovoriti Žrvnjovnica, pa se to malo pojednostavnilo... Ne znam melje li se još žito žrvnjevima Žrnovnice, ali danas je sasvim sigurno prilično smljevena hrskavica moje drage lijeve patele. Boli. Jako. Stoga, laku ti noć Mosore i s teškom mukom, na duže (predugo!) vrijeme moram ti reći - "Doviđenja dragi, doviđenja! Ti mi prijatelju jednom bješe sve! Urečen rastanak i bez našeg htijenja obećava i sastanak, zar ne?!" (S. Jesenjin) ;)


Debelo_brdo_2012_02


Tekst: Irina Stajčić

Fotografije: Sandra Žolja i Goran Gabrić

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
uto - čet: 18:00 - 22:00
pet: 10:00 - 14:00