Prizor prvi: Vijesti. Članci. Komentari. Zagađenja. Naftom. Ratom. Recesijom. Depresijom.
Prizor drugi: Radost. Mir. Tišina. Ljepota. Kamena. Neba. Trave. Prirode.

Svaki odlazak u planinu budi onu staru, iskonsku potrebu za lijepo, dobro i istinito. Višednevno izbivanje iz zbilje i realnosti, u ambijentu koji ti pokloni Tisovica, Vrutak, Lupoglav ili Jezerce, više je nego lijepo ili dobro, istinito je. U okrilju Prenja, dinarske planine, koja se nadvija nad tri grada: Konjic, Jablanici i Mostar, boravili smo tri dana. Dovoljno. Nedovoljno. Dovoljno kako bi omirisali nedirnuto, nepristupačno i tajnovito. Prenj je velika planina. Hodali smo tri dana i tek osjetili njenu čar. Prvi susret s Tisovicom. Dolinom kojom dominiraju najviši vrh Prenja, Zelena glava (2155 mn/v) te Otiš. Oduševljenje.

Kratki odmor na Vrutku, smještanje, i pokret prema Velikoj kapi. Jednom od više vrhova koji prelaze 2000 mn/v. Uživanje u pogledu, odmoru. Ambijentu. Atmosferi. Sunce je polako zalazilo. Vrijeme je da se dojmovi slegnu a novi poticaji još naviru.

Navečer gradelavanje i roštiljanje. A tek je prošao prvi dan. Sutra nam je bilo ići do Lupoglava. Još od kad su ga Ilija Dilber, Milorad Stjepanović i Zijo Jajatović 1970. u zimskim uvjetima ispenjali, prilikom čega su i smrtno stradali, vrh Lupoglav ostao je jedan od kažu, najzahtjevnijih vrhova u cijeloj regiji.
Jutro i nije bilo obećavajuće. Kiša nije imala namjeru prestati padati. Lupoglav je ostajao nedostižan. Odlučili smo se svi zajedno uputiti prema Otišu odnosno Zelenoj glavi. I već kada smo se skoro zaputili, netko je predložio da oni koji žele ipak krenu prema Crnoglavu, vrhu središnjeg dijela Prenja. Nekolicina nas je krenula. Kiša je polako prestala, te se u međuvremenu i naš vodič odlučio da krenemo put Lupoglava. Naravno, nitko se nije bunio što nam predstoji pet sati hodanja. Nama je trebalo manje, no vrijeme je u planini nebitna stvar. Svakim korakom otvarao nam se novi vidik i novi horizont. I kad bi prokomentirali kako od ovog nema ljepšeg, idući vidik pobio bi nam zaključak. Blagim usponom kolona je skladno hodala, čuo se smijeh, znak slobode.

Odmarali smo se tek kako bi netko unio nikotin u sebe, a netko šećere. Nakon nekih tri sata hoda, polako smo napustili travnate površine i ušli u drugi prikaz planine. Zelena boja je polako išćezla, a siva i bijela su nametnule dominaciju. Prva krpa snijega. Druga krpa. Lupoglav polako otvara svoj karakter. Netko je stavio dereze. Cepini su se počeli upotrebljavati. Sipar. Sniježna krpa. Sipar. Snježna krpa. Sipar. Pa smo na drugoj strani. Magla nam ne dopušta vidik pa ne vidimo cilj. Ipak, naši domaćini dobro poznaju planinu, pa straha nema. Markacija je vidljiva. Sipar šušla pod nogama. Kiša samo što ne krene put nas. Par malim krpa snijega, kratak nastavak sipara i eto nas pred "lupoglavskim problemom".

Dobili prekrasno iskustvo. Osjetili planinu u magli, kiši, strmini. U povratku smo se razdvojili. Svatko sa svojim iskustvom i prebiranjem po mislima. Atmosfera je opuštena. Hodamo. Sjedimo. Hodamo. Šutimo. Pričamo. Dišemo slobodu. Povratak i uspon na Vrutak. Ostatak ekipe koji su hodali na Otiš već je odmoren i spreman za akciju. Ponovno roštiljanje. Razmjena doživljenog. Još jedan dan je za nama. Bogatiji za još jedno iskustvo skupljamo se oko vatre. Onako kako su to radili naši stari. Gitara. Smijeh. Razgovor. Odjednom se između Otiša i Zelene glave promolio-pun mjesec. Doživljaj je više nego potpun. Drugi dan je došao kraju.

Dakako, vratit ćemo se na Prenj. To je sigurno.
Zahvaljujemo se našim domaćinima iz PD Borašnica Konjic koji su nam poklonili ovo iskustvo. Organizirali prijevoz iz Konjica do Tisovice. Zatim prijevoz viška stvari iz Tisovice u Konjičke bijele. Kućicu na Vrutku u kojoj je nekolicina nas spavala i koja nam je pružila sklonište pored kiše koja nas je ugostila na Prenju. Njih same koji su nam bili više nego dobri domaćini. Hvala vam!

Tekst: Ivana Lujić

Fotografije: Denis Vranješ, Meri Prar, Ana Buklijaš i Ivana Lujić