u autobusu polumrak..ljudi se već pomalo prepustili umoru..i
taman prije nego ćemo proći dugopolje, ana će meni: "eto, i
sad kad im kažemo da smo se tri dana smrzavali, kisnili, gacali
po blatu i snigu i da nam je baš bilo super, opet će reć da
smo lude"..nasmijala sam se jer je bila u pravu..ali ne zamjeram
ja ekipi što ne razumije što to mene, koja idem spavat u 22h,
motivira da se u gluho doba noći pojavim na sukoišanskoj
tegleći na leđima teret ko novonabavljena magarica..da bi
razumio, valjda moraš doživjet..pa tako i ovaj vikend što je
za nama..

zahvaljujući vozaču koji nije gubio vrijeme, stigli u konjic
prije mi nego zora..a ne samo da smo ispratili zoru, nego smo i
ručak gotovo dočekali kad su se na asfaltu kao jahači
apokalipse pojavila naša tri viteza..i tako krenula
karavana..ne znam jesmo li se više smijali ovima u kamionu bez
cerade što su vješto izbjegavali granje kao da su na raftingu
na cetini ili kombiju za žene marke "tko to tamo peva"..i sat
po sat, stigla karavana na tisovicu..natovarilo se veselo
društvo i krenulo put vrutka..na vrutku novoizgrađena
kućica..a kućicu muškarci prepustili ženama..doduše, neke
žene su prepustile kućicu muškarcima, ali to bi bila samo
iznimka koja potvrđuje pravilo..na livadi poviše kućice
naraslo malo naselje šatora..i nakon sat i pol sve je bilo
spremno za naš prvi vrh - veliku kapu (2006m)..kažu da kapa
glavu čuva, ali ovu je valjalo skinuti što prije, jer prema
pričama domaćina taj vrh bogat je mineralima koji privlače
udare groma..kako ne bismo završili kao 150 ovaca koje je tu
pronašlo svoje posljednje počivalište, nismo se dugo
zadržavali na vrhu..tek toliko da vidimo sve ono što prenj
doista jest..i da jedno sto puta naglas kažemo: "ajme šta je
lipo....".

večer smo dočekali uz vatru pred kućicom..svirala se
gitara..gradelalo se..nisam probala, ali kažu da je oliverova
komarča bila sjajna..u 22:09 iza otiša pojavio se
mjesec..gotovo pun..gledali smo očarano u njega i konture
otiša..ali to je najviše što smo od otiša vidjeli jer kad
smo se sutradan pojavili bio je u magli..

ujutro su oni što su probdjeli noć pričali o prekrasnoj
simfoniji koju je odhrkao hrkački ansambl hpd_a mosor ..da ih
jeza nije prolazila od leda u kostima, kažu, zasigurno bi se
naježili od bogatstva tonova koje je ansambl ponudio u maniri
iskusnih umjetnika..a privukli su i toliko oblaka i magle da se
grupa A kojoj je cilj bio lupoglav (2102 m) uputio najprije u
izvidnicu..kako se nisu vratili ni nakon dva sata, grupa B
krenula je prema otišu (2096 m)..oba vrha su osvojena..otiš je
bio u magli..neki koji su vidjeli provaliju ispod njega su
komentirali da mozda bolje da je tako :)..nekoliko puta oblaci
su se ipak razmakli i dozvolili da zadivljeno promatramo tu
ljepotu..lupoglavci su imali malo više sreće, pa je većina
osvajača imala nekoliko sunčanih sekundi na vrhu..u pet
popodne kamp je ponovno bio pun, a kućica mirisala na juhu i
čajeve..uslijedio je ručak koji se protegao do večere..ajme
šta se kužinavalo..bilo je tu slanine, jaja, sira od pustih
životinja, znanog i neznanog povrća..a tek slatkiša..navečer
smo se ponovno okupili oko logorske vatre..sjajili su potići s
vinom, sjajile su nasmijane okice, dimile se kobasice na
gradelama..umjesto gitare u programu je bila večer proze..

noć je bila kišna..tu večer, dok se ono bogato kužinavalo,
coto ranjenog palca nam je najavio lijepo vrijeme..rekao je da
se čuju ptice i da je to garancija za plavo nebo i
sunce..možda su ove naše ptice razbojnice odlučile prkositi
pravilima jer cvrkutale su one i cvrkutale urnebesno, ali kiša
nije prestajala..šetnja do tisovice je medjutim bila
ugodna..najbolji je bio dio u povratku do vrutka nakon što je
kamion za rafting po suhom preuzeo višak opreme..po dolasku na
vrutak smo skupili preostalu prtljagu i zaputili se na
jezerca..kiša je sipila..magla i oblaci zaklanjali
vidik..razveselila nas silno planinarska kuća u izgradnji na
jezercima..sušila se roba..praznila hrana iz ruksaka..pola sata
okrjepe, pa krenuli dalje do konjičke bijele...

uvijek mi je smiješno kad čitam izvještaje s izleta kako su
ljudi koji ih pišu patetični, iako ih ne poznajem kao takve..i
uvijek bacim neku sarkastičnu primjedbu..i evo kako idem kraju
sramim se pred samom sobom..jer sam eto cijeli dan ko opijena
pregledavala slike..u nevjerici kako sam uspjela tri dana
potpuno zaboraviti split i sve ono sto me u njemu čeka..i je,
setali smo po kiši, klizili po snijegu, smrzavali se po noći,
ali baš sam guštala..a ako je suditi po komentarima drugih,
nisam jedina..

Tekst: Meri Prar

Fotografije: Meri Prar i Ana Buklijaš