Proteklog je vikenda na Mosoru održan prvi izlet polaznika nove Opće planinarske škole u organizaciji našeg Društva. I ovog se puta pokazalo da među našim sugrađankama i sugrađanima vlada veliki interes za planinarenjem, tako da je novu školu upisalo više od 50 polaznika. Voditelj ove nove škole je naš cijenjeni kolega Dalibor Bjelić, pa ne sumnjam da će puno toga naučiti što će im biti od koristi u samostalnom planinarenju.

Već po tradiciji, prvi izlet organiziramo na Mosor, našu matičnu planinu, gdje se školarci upoznaju s najosnovnijim tehnikama kretanja u planini, te im netko od vodiča prezentira na primjeru vlastitog ruksaka opremu koju bi trebalo nositi sa sobom u planinu. Ovog je puta to "palo" na mene. Naime, Dabi smo na izletu pomagali Gordan i ja.

Nedjelja jutro, pun autobus školaraca kojima su se pridružili i neki stariji članovi Društva, i vožnja do Sitnoga. Neki nas čekaju gore u selu, a mnogi i na Domu. Otamo svi zajedno krećemo prema Vickovom stupu, krajnjem cilju današnjeg izleta. Ni mjestimično jači udari bure ne obeshrabruju nove i one ne baš tako nove planinare. Korak po korak i stigosmo na Gajnu.

Odgovarajući na brojna pitanja koja zanimaju polaznike škole, od kojih je nekima to i prvi susret s Mosorom, primjećujem onaj žar koji je vjerojatno svakoga zahvatio kad se prvi puta nađe u planini. Počinju pitanja i o Biokovu. Gotovo da su razočarani što u program školskih izleta nije uvrštena dalmatinska kraljica planina. Ali bit će u prilici nakon završetka škole pridružiti nam se na nekom od izleta na Biokovo.

Nastavljamo dalje s usponom. Krećemo se strmo uzbrdo prema vršnom grebenu. Pomažemo se i sajlama postavljenima na pojedinim dijelovima staze. Shvaća se zašto je bitno držanje rastojanja pri hodanju, posebice kad se zađe u šumicu graba i hrasta, pa grane šibaju po rukama. A vjerujem da se shvatilo i zašto je bitno rastojanje na onim strmim dionicama staze, gdje bi se poput domina mogli srušiti na tlo.

Zbog nešto jačih udara bure na samom grebenu, veću pauzu radimo par trenutaka pred izlazak na isti. Ledene sige pod jednom prevjesnom stijenom Ivo i Antonio koriste da nam demonstriraju svoje mačevalsko umijeće. Ni umor, ni bura nisu mogu skinuti osmijehe s naših lica. Sendviči su pojedeni, organizmi okrijepljeni, te nastavljamo dalje prema grebenu, pa dalje prema Vickovom stupu.

Na Vickovom stupu, gdje bi se nekad davno na današnji dan okupilo "100 žena", danas se okupilo gotovo 100 žena, ali je zasigurno vrhom prodefiliralo i više od 100 planinara i izletnika koje je ovaj sunčan dan izmamio u planinu. Split kao na dlanu. Ljubljan na sjeverozapadu, Veliki Kabal i Sv. Jure na jugoistoku, pogled zahvaća gotovo cijeli Mosor.

Nakon pauze i nezaobilaznog zajedničkog fotografiranja krećemo polako natrag prema pl. domu. Ovog puta niz Šipačku dragu, da polaznici upoznaju što više mosorskih staza, a i zar nije ljepše izlet zaokružiti u jednu cjelinu. Makar ova tura u konačnici izgledala poput broja 8, gdje je dodirna točka bio naš Dom, ishodište većine izleta po Mosoru.

Za kraj još samo prezentacija opreme na livadi pod Domom, pa povratak u Sitno, te dalje prema Splitu i našim domovima. Zadovoljni i veseli što smo i ovaj dan proveli u prirodi, umjesto u zagušljivom gradu. Daleko od stresa i nervoze, daleko od Gotovčevih i Dikana i svih ostalih gluposti kojima nas svakodnevno obasipa "suvremeno" društvo.

Tekst i fotografije: Denis Vranješ