Hrvatsko planinarsko društvo Mosor

O Društvu

Planinarenje

Planina Mosor

Planinarska edukacija

Ostalo

Izlet s planinarskom školom po Mosoru

19. listopada 2008.

Nakon ovotjednog predavanja iz kretanja u planini, na red je stiglo da i sve naučeno primjenimo na terenu. Odlučio sam se na dionicu Kučine - Gradina - Lugarnica - Štamparija - Sitno Gornje na kojoj se mogu doživjeti gotovo sve situacije i svi tereni koje susrećemo u našim planinama. Bez sumnje zahtjevna tura, ali još tijekom prošlogodišnje škole sam primjetio da se u konačnici po najviše lijepih uspomena pamte baš takve ture, kad se polaznik škole ponosi snagom svoje volje i odlučnosti.

Kroz gustu borovu šumu pod Gradinom

Stoga sam jučer iz Kučina sa Surijem poveo grupu od 29 planinara, od čega 21 polaznik planinarske škole, preko crkvice Sv. Petra do Gradine (285 m), ostataka utvrde koja je bila naseljena još od prapovijesnih vremena, sve do 1539. kad su je srušili turski osvajači. I inače joj je teško pristupiti, a zbog guste borove šumice koja je izrasla nakon požara, sad je to bila još i teža zadaća. Zbog toga se nismo mogli koristiti markiranom stazom koja je sad zarasla pod dračom i mladim borovima, već smo na Gradinu izašli po kamenim gromadama sa sz strane. Prvu poteškoću su svi uspješno savladali i to me dodatno ohrabrilo da sam bio u pravu s procjenom kako u ovoj grupi imam iznimno perspektivne planinare. Zatim je uslijedilo probijanje kroz gustu borovu šumicu, koju sam već spomenuo, da bi na hrbat izašli koristeći se jednom sajlom učvršćenoj u stijeni. Nije bilo oklijevanja ili su ga bar uspješno skrili preda mnom. "Via ferrata" je savladana s čistom peticom i nastavak puta preko livada pod Koludarom, dok je Split polako nestajao u izmaglici za našim leđima, prošao je relativno brzo. Tad je uslijedio još jedan tehnički zahtjevniji detalj na ovoj stazi. Prijelaz preko stijene Kranjače (582 m) u Kučinske doce. Primjenom pravila o tri hvatišta i ova prepreka je uspješno savladana, a u meni bukti oduševljenje našim novim planinarskim prijateljima.

Dok Split nestaje u izmaglici za našim leđima

Na početku Žrnovničke drage odlučujem se na stanku dok nam se ne pridruži cijela grupa, koja se u međuvremenu poprilično razvukla prolazeći Kučinskim docima, a čiji su pojedini dijelovi šume hrasta medunca nastradali u nedavnom požaru. Od tog mjesta, koje je na nekih 45 minuta hoda do "Lugarnice", ubrzavam tempo kako bi odmakao ostatku grupe i primorao ih da primjene stečeno znanje s predavanja o kretanju markiranim stazama. Na toj dionici nema nikakvih odvojaka, pa se nisam morao pribojavati mogućnosti da odlutaju sa staze. Moju namjeru očito nisu svi shvatili, jer su me pratili s još većom odlučnošću i nije bilo nikakvih izgleda da im odmaknem. Ali je srećom bar većina došla u prigodu da se u potpunosti koncentrira na stazu i sve oznake na njoj. Jer jednog dana će dio njih samostalno planinariti, bez vodiča da ih stalno navodi, a tad će stečeno znanje i razumijevanje staze biti neprocjenivo.

Zajednička fotografija s "Lugarnice"

Pred "Lugarnicom", planinarskom kućom kojom gospodari naše Društvo, zatekli smo veći broj planinara od kojih su mnogi pristigli još jučer. Sljedeća dva sata i više, bila su vrijeme okrijepe, odmora, ali i rada. Naime, pomogli smo našim domaćinima s heliodroma dovući nešto drva za ogrijev. Usprkos napornoj turi i sunčevim zrakama koje su nesmiljeno crpile našu snagu pred sami kraj uspona, smogli smo snage da budemo i korisni članovi Društva. Vjerujem da ćemo nakon škole doći zajedno na Lugarnicu i uz vatru i topli čaj prisjetiti se svih doživljaja i uspomena. Zasigurno lijepih, jer one zatomljuju sav napor i umor doživljen u planini. Možda toga neki od njih nisu svjesni, ali uvjeren sam da će uskoro postati.

Na "Štampariji" - mjestu tiskanja prvog broja "Slobodne Dalmacije"

Zbog pomoći oko drva za ogrijev, morali smo odustati od namjere da se uspenjemo na Kunjevod. Pred nama je bio povratak u Sitno Gornje. Po planu izleta, posjetili smo još i "Štampariju", lokalitet na kojemu je 1943. tiskan prvi broj "Slobodne Dalmacije". Po tome je naš Mosor vjerojatno jedina planina na kojoj je tiskana neka, kasnije, dnevna novina. Zadnjih godina se to mjesto nepravedno rijetko posjećuje, o čemu svjedoči i zarasla staza i blijede markacije, a posebice je nepoznato novim generacijama planinarki i planinara. Zato sam smatrao svojom dužnošću da im pokažem "Štampariju", dok nažalost uskoro ne nestane u drači i makiji. Oduševilo me samo saznanje da je donesena nova spomen-ploča, kao zamjena za onu koja već godina leži razbijena na tlu pored nekadašnje tiskare.

Nakon toga je uslijedio možda i najzahtjevniji dio ove naše ture, silazak niz strmu padinu, djelomično prekrivenu siparom, pod Kičerama (882 m) u Zagrađe. Ne kaže se bez razloga da je silazak teži od uspona. Što zbog umora i gubitka koncentracije, što zbog težeg održavanja ravnoteže. Ipak su i ovu zadaću uspješno savladali. Strah je svladan, a iz Zagrađa su mogli vidjeti da je počesto i strmina koju iz podnožja doživljavamo neprohodnom, itekako rješiva prepreka za planinare.

Silazak na Zagrađe

U "Svanuća" smo uz piće još jednom prošli tu turu, ponovili toponime sa staze, obnovili prošlotjedno gradivo orjentiranja karte i skidanja azimuta, da bi se zatim autobusom vratili natrag u Split i svim našim svakodnevnim obvezama, ružnim navikama, sjedenjem pred kompjuterima i dimom zagušenim prostorima...do nedjelje i povratka planinama, svježem zraku, pogledima koji se urezuju u pamćenje i lijepim uspomenama koje ćemo još dugo nositi sa sobom i prepričavati ih s ponosom.

Denis Vranješ

Vođa izleta: Denis Vranješ