Tog sparnog jutra u nedjelju 11.07.2010.g. krenuli smo u još jednu avanturu.
Putem do busa mi je kao i uvijek prolazilo glavom da šta je to meni tribalo, jesam li mogla ko svi normalni ljudi spavat do 10, a ne se dignut u 5 ujutro i šetat pospana, grintava i gladna do Sukoišanske. Nekako sam se dovukla do stanice di sam odmah spazila lica poznatih ljudi i shvatila da većina dijeli moje mišljenje, pa mi je bilo malo lakše. Nakon opremanja pecivima iz pekare i provjeravanje jesmo li svi na broju, krenuli smo put Kremena- vrha visokog 1591m koji viri iznad guste bukove šume, a nalazi se na području Ličke Plješevice u Zadarskoj županiji.

Zbog vrućine smo krenuli jako rano, za neke i prerano (u 6.30h) put Knina gdje smo se na kratkoj pauzi pod djelovanjem kofeina svi uspili razbudit. Zatim smo krenuli dalje do Mazinskog prijevoja (848m) gdje je bio pješački početak naše avanture. Nakon prekrcavanja rusaka, skidanja tenisica, oblačenja gojzerica, presvlačenja i mackanja kremama i kremicama protiv sunca (muškarci i žene su bili podjednako spori) napon smo krenuli. Put nas je prvo vodio makadamom s čije obe strane su bile livade koje su se šarenile od boja različitog cvijeća. Nikad u životu nisam vidila toliko boja. A leptira je bilo tisuću. Imala sam osijećaj da su nas odlučili pratit jer se nisu micali od nas. Ali ipak, najviše veselja su nam priuštile šumske jagode i kupine. Naš vodič nam je najavio da će sve biti puno jagoda, ali nas je dočekalo razočarenje. Bilo ih je jako malo, neznam jeli to zbog krivog perioda ili zato što je jedna grupa planinara bila još luđa od nas, pa na Kremen krenula u 5.30h i prošla istim putem prije nas. Uglavnom svi su zavirivali ispod biljaka u potrazi za kojom zaboravljenom jagodicom i svaka pronađena bi prouzrokovala veliki osmijeh na licu i bila još slađa.

Taj makadam nas je doveo do ulaska u bukovu šumu koju su mnogi željno iščekivali jer nas je sunce na makadamu nemilice ispržilo. Kroz tu šumu, najgušću koju sam u životu vidjela, nas je vodio strmi puteljak. Hodali smo u koloni jedan iza drugog fascinirani prizorom oko nas. Šuma je bila tako gusta da su stabla doslovce rasla jedno do drugog, a debla su im bila visoka, tanka i siva tako da su stvarala nekakav mističan osijećaj. Oko nas je širio čudan miris koji je dolazio od divljeg luka kojim je bilo prekriveno tlo, a lišće je bilo svijetlozeleno i u suradnji sa sunčevim zrakama je stvaralo neku ludu boju. Imala sam osijećaj da sam u nekoj bajci i da je to ona čarobna šuma o kojoj sam uvijek čitala u pričama kad sam bila mala. Samo sam gledala kada će koja vila ili patuljak iskočiti iza nekog stabla.

Taj puteljak nas je doveo do još jednog iznenađenja- ogromne livade po imenu Ledina koja se prostirala dokle god je pogled sezao. A u sredini livade smo naišli na izvor po imenu Klapavica sa sviježom vodom. Izvor se nalazio u rupi u koju su se neki hrabriji rado uvukli dok su drugi samo brčkali ruke u potočiću koji je tekao malo niže.

Cijela livada je mirisala od cvijeća čije boje su bile još nevjerojatnije nego na onima oko makadama, a oni leptiri sa makadama su nas prestali pratiti negdje kod ulaska u šumu, ali zato su ih na ovoj livadi zamijenili novi. I ovi su bili još pitomiji. Slijetali su na rusake, kape, ruke i bez problema pozirali mnogobrojnim aparatima.

Nakon što smo se odmorili, islikavali sa svim mogućim pozadinama i bubama, ispečatirali svoje knjižice obilazaka, počeo je slalom niz onaj isti strmi puteljak kojim smo se popeli. Ali nije bilo toliko strašno koliko se činilo kad smo išli uzbrdo. Pa još malo kroz šumu i šetnjica po makadamu nas je dovela do našeg malog busa koji nas je opet odveo do Knina u kojem smo se malo osvježili (neki kavom, neki zasluženom pivom) prije povratka u Split.

Nažalost nismo ispunili dio plana koji je uključivao posjet izvoru Une jer se moralo stići na finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva. Nogomet je ipak nogomet! Ali to nam je samo dalo razlog da ponovimo ovu avanturu i ispunimo plan da kraja.
Isplati se opet dignuti u 5 ujutro!

Tekst i fotografija: Ivana Radonić