Hrvatsko planinarsko društvo "Mosor"

Naslovnica

O Društvu

Planinarenje

Planina Mosor

Planinarska edukacija

Ostalo

Kanjonom Cetine

vodiči: Ivica Sorić Suri i Ane Bigava

06. lipnja 2010.

Rijeka Cetina i cetinski kraj oduvijek su znani po svojoj iznimnoj ljepoti koja je opisana i u mnogim putopisima davnih slučajnih ili namjernih posjetitelja i istraživača ovoga kraja. Jedna vrlo zanimljiva i svestrana osoba, prirodoslovac, botaničar i mineralog 18. stoljeća, opat Alberto Fortis, čovjek vedrog i znatiželjnog duha, bio je veliki zaljubljenik krajeva koje su tada naseljavali Hrvati pa i Cetine. Njegov putopis "Viaggo in Dalmazia" (tiskan 1776. godine) bio je pravi ondašnji bestseller u kojem je zadivljeni Fortis između ostaloga opisao i Cetinu, odnosno antički Tilurus (Hippus, Nestus, Tzentzena što je po izgovoru najbliže ovom Cetina). Cjelovito poglavlje o rijeci Cetini nosi zajednički naslov "O toku Cetine" i podijeljeno je u jedanaest jedinica od kojih prvih osam pišu o samom tijeku rijeke, dok preostala tri opisuju grad Omiš i Poljičku Republiku (O izvorima Cetine, Podzemno putovanje, Morlački ručak na groblju, Ravnica Paškog polja, Slani izvor, Otok, Ruševine kolonije Aequum, Sinjska sadra, O sinjskoj tvrđavi i o susjednom polju, Tok Cetine među ponorima i njezini slapovi, te Tok Cetine od Zadvarja do ušća). Fortisov opis izuzetno je zanimljiv i živ i može biti atraktivan scenarij za neki budući, ali višednevni planinarsko-povijesni pohod.

Današnji naš izlet započeo je od sela Ostrvica odakle smo krenuli betonskim putem od crkve sv. Nikole, zatim razlokanim seoskim putom do staze koja nas je ubrzo darovala prelijepim pogledom na kanjon. A onda smo "zaronili" ka rijeci strmom stazom nizbrdo. Jutro miriše na svježinu zraka nad vodom i mješavinu brojnih biljnih mirisa. Ulaze u nosnice oštri i teško sladunjavi mirisi mravinca, vriska, brnistre... Oči krijepi pogled na ljepotu kristalno zelene rijeke u kontrastu sa sivim stijenama.... Staza se mijenja i postaje sve strmija i stjenovitija. Na nekim mjestima čak zahtjevna te je potrebno pridržati se rukama kako bi se prešle neke prepreke i izbjegle moguće opasnosti. Sunce sada već prilično peče i Omiška je Dinara, koja nam se nalazi prekoputa, lelujava i blještava, obavijena igrom sunčeve svjetlosti i omaglicom.... Ipak, prošavši goletne stijene, na ovom dijelu našeg puta, zaštićeni smo zelenim arkadama stabala koja rastu uz stazu. U glavi mi iskrsava misao kako treba biti iskreno zahvalan stablima na njihovom tihom i blagotvornom postojanju... Stižemo do Cetine. Cetina teče moćno u svoj svojoj širini, ujednačeno i postojano. Blizina vode osvježava. Odlučujemo se za kraći odmor i uskoro nas mir šume, nenametljiv šum rijeke i mekoća trave odnose u željeni i traženi spokoj. Rijekom prolaze manji turistički brodovi. Klize površinom vode i brzo nestaju ka Omišu. Pozdravljamo moderne Ťgusareť, oni nam odmahuju. Pitomo je ovdje, ugodno. U posjet nam dolazi oveći zelenbać. Ne boji se, prilazi, promatra nas pa nestaje u žbunju, a onda se opet pojavljuje, trčkara između nas i pokazuje svoju raskošno zelenu, smaragdnu boju. Lijepa životinjica! Uljuljani u ljenčarenje, nevoljko krećemo dalje uskom stazom uz rijeku. Nailazimo na pašnjak i ljupku trobojnu obitelj narančasto-smeđe ždrijebe uz bijelu kobilu i smeđe-sivog, ponosnog i zaštitnički raspoloženog pastuha.

Nemarkirana i divlja staza vodi nas dalje kroz gustu šumu i samo par stotina metara od našeg odmorišta, priroda priređuje nova iznenađenja. Sada smo usred cetinske džungle! Okruženi smo visokim stablima, bršljanima koji rastu posvuda i čijih je stabljika debljina tolika da odista podsjeća na lijane džungle. Naša (ponegdje i nepostojeća!) staza je teško prohodna a i vidljivost u ovom zelenom labirintu je svega nekih dvadesetak metara... Ne bi bilo loše imati i kakvu mačetu! Preskačemo srušena debla, provlačimo se kroz granje, premošćujemo plitke pritoke... Rojevi komaraca vjerno nas prate, ali ne napadaju nešto ozbiljnije... Tlo kojim kročimo uglavnom je pjeskovito, meko, prekriveno triješćem, otpalim lišćem i rijetkim oblucima. Nebo iznad nas ne vidi se od gustoće granja. Ovdje uz rijeku i u gustišu, temperatura je vrlo ugodna unatoč sparini, ali ako za samo par metara vođeni stazom promijenimo nadmorsku visinu, osjeti se velika vrućina i razlika u vegetaciji. Na ovećoj širini uz rijeku i u dubokoj hladovini, odlučujemo se za duži odmor. Najprije smo "pokrpali" putem stečene ogrebotine i ubode, ledenom hladnoćom cetinske vode ohladili raznim nepažljivostima stečene udarce. Odnekud pronađene gradele već se žare na zapaljenoj vatrici. Oni koji su se potrudili donijeti meso ili povrće, imati će užitak jesti friško pripremljeni ručak, ostali sasvim zadovoljni već grizu svoje sendviče i slične "delicije" iz ruksaka. Neki odvažniji među nama, ulaze u rijeku, guštaju kao da su na Bačvicama! Mi manje odvažni, sretni smo i s brčkanjem stopala u vrlo hladnoj vodi. Čudesno je kako nijemo proticanje rijeke smiruje! Posve opušteni gledamo u bistrinu vode, u svjetlost koja prodire do dna i osvjetljuje kamenje, ribice, riječne puževe. Sa suprotne obale divlja patka sa sedam pačića, neometano uranja u vodu, a za njom redom svih sedam pačića. Zaranjaju, izranjaju i jedan za drugim pedantno plivaju za majkom. Zapažam gotovo nestvaran let vilinog konjica, netaknutu i napuštenu paučinu koja bez svog gospodara besmisleno lovi samo pahulje topole, malu žabicu koja u sekundi nestaje s kamena skokom u dubinu vode...

Nažalost, vrijeme je za povratak i nešto prije tri sata prekidamo ovu živopisnu siestu i ostavljajući Cetinu i sve njene skrivene i neskrivene ljepote, krećemo natrag prema Ostrvici. Laka staza prema gore izaziva teško preznojavanje. Jako je vruće i sunce je nemilosrdno. Staza je zapravo vjerojatno nekadašnji poljski put kojeg su rastočile vodene bujice za velikih kiša. Gori sada i kamen i trava, ali ipak ponegdje uz stazu izvire voda i kao takva čista je i dobra za piće! Ovdje je carstvo za poskoke, ali ne srećemo niti jednoga. Stoičkom ustrajnošću (a i kako drugačije po toj vrelini?) krećemo se prihvatljivim tempom odmarajući se tek po minut-dva u sjeni kakvog slučajnog čempresa ili bora. Nedaleko od nas, ali ovog puta ipak nedostižna, bijeli se crkva sv. Mihovil na Gračini sagrađena u 15. stoljeću. Konačno, nakon nešto više od sata hoda stižemo u Ostrvicu. Ostrvica ima značajnu ulogu u narodnoj predaji kada se govori o čuvenoj Poljičkoj Republici. Dakle, legenda kaže kako su početkom 11. stoljeća tri sina ubijenoga kneza, odnosno hrvatskog kralja Miroslava, Krešimir, Tješimir i Elem, bježeći pred neprijateljem iz Bosne, zaklon i zaštitu našli upravo u selu Ostrvica gdje su kasnije sagradili svoje dvore te zasnovali Poljičku Republiku.... Davna i slavna prošlost! Danas, nekoliko stoljeća kasnije, mi smo žedni i umorni "bježeći" od neprijatelja vrućine, zaklon i zaštitu našli u ostrvičkom, čini se jedinom, kafiću...
I upravo je kafić točka od koje se od prirodnog i zelenog vraćamo urbanom i sivom, točka od koje, pozdravljajući sjeni Krešimira, Tješimira i Elema, prekidam romantično vrludanje cetinskim krajem i dičnom davninom.
A ne mareći za prošlost i sadašnjost, slobodna Cetina teče...

Tekst i fotografije: Irina Stajčić