Ponekad se čovjeku valja zaputiti i kad odgovore ne zna i kada mu se čini da mu sve nije posloženo kako bi on to htio. Vrijeme je tu relativan pojam i ostaje samo kao odrednica na koju se čovjek mora obazirati ukoliko mu je u cilju ne dozivati probleme. Vremenska prognoza pak, ograničavajuca je onoliko koliko je mi prihvatimo kao takvu.

5.30. Nedjelja se probudila. Tek poluotvorenih očiju, već uhodanim rasporedom navlačim "planinarsku odjeću". Odgegam do hladnjaka, uzimam unaprijed spremnu kesicu hrane. Vodu sam sinoć pripremila. Potrpavam ostatak odjeće u vrećice i tako upakirane pospremam u ruksak. Najavljuju kišu. Vrijeme i nije obecavajuće. Čini se i hladno. Ne dopuštam pitanjima koja se nakupljaju kao naoblaka da probiju pa da pokisnem. Tjeram ih posljednjom provjerom pred odlazak. Ruksak nabacujem na ramena, i krećem. Ova tura ce biti jako zanimljiva. Cepin i dereze sam krivo smjestila pa me sada evo i žuljaju. Kratki odmor, preslagivanje ruksaka, i eto me opet na putu prema stanici. Na stanici par uspavanih lica. Dan im se još nije probudio. Tišinu remeti tek buka iz obližnje pekare. Tamo je živo. Njima je još jučer.

Autobus je stigao. Pristiže i ostatak planinara. Jedna dotrčava iz obližnje pekare s vrućim kruhom. Drugi se povlači kao da ide u lječilište. Treći skoro pada preko odvezanih cipela. Hm… mislim se, ovo postaje sve zanimljivije… Ubrzo smo u autobusu svi , ali nedostaje – vodič.

Minutu, dvije, i naši vodiči Ante Bigava i Bruno Ćapeta su tu. S konačnim brojem 35 oko 6,40 zaputili smo se put Podgradine, odakle ćemo krenuti na uspon na najviši vrh Kamešnice. Vrh Konj (1856 m/nv). Atmosfera u autobusu je vesela, svi spavaju. Ovoga puta nema stanke za kavu. Stoga, po dolasku u Podgradinu, navlačimo zimske dijelove opreme, i u tren se od lijenih spavača transformiramo u šarenu kolonu hodača.

S usponom smo počeli u 8.30. Sniježi. Idilični pocetak. Prelazimo preko mosta, rijeka buči. Vode je u izobilju. Doslovno koračamo kroz potok. Uspon je stoga bljuzgav a ne snježan. Ipak, ne uspijeva nam pokvariti doživljaj. Bjelina odmara. Voda proizvodi takvu buku, da na trenutke zaglušuje. Ljepota!

Koraci su sve naporniji. Snijeg postaje sve dublji. Na nekim mjestima je toliko dubok da propadam doslovno do struka. Pokušavam iznaći rješenje gazeci nove stope, no pokaže se da je prtina onih ispred mene ipak pametniji put. Unatoč tome, ipak propadam. Radost.

Uspinjemo se i dalje. Kolona napreduje bez zaustavljanja i bez poteškoća. Uspon je stalan. Prolazimo kroz šumu. Bukve koje streme u visine podsjećaju nas na to koliko smo zapravo maleni a koliko se važni i veliki sebi ponekad činimo. Bukve ne govore ali ih možeš slušat. One šapuću stvarnost.

Kroz granje se probija novo iznenađenje. Sunce! Odjednom se kolona okreće prema nama na začelju, fotoaparati u rukama. Ego nam poraste, dok ne pogledamo unazad. Obližnja Tušnica u bijeloj, snježnoj haljini nasuprot nas, ne mi. Vadimo i mi aparate, treba ovjekovječiti ovu ljepotu.

Nakon dva i po sata hoda stižemo na Pešino vrilo. Snijegom je prekriveno pa ga ni ne vidimo. Nalazi se na 1350 m/nv i jedno je od vrela koje je lokalnom stanovništvu kroz prošlost pružalo pitku vodu. Godine 2007. na Pešinom vrilu je sagraden kućica, te je zahvaljujuci PD Kamešnici, danas otvorena za sve planinare i ljude dobre volje. Hvala im. Ubrzo smo je ispunili bukom i šarenilom. Presvlačimo se. Marenda. Odmor. U planini je svaki trenutak nadmašio onaj prethodni. Netko je naložio vatru. U tren se kućica pretvorila u sušionicu mokre odjeće. Sa svih strana dopiru mirisi. Hrane ima napretek. "Hoćeš malo kruha, sam sa ga radio", "Evo sir iz domaće radinosti, u ulju sa začinima", "Panceta iz Muća", "Uzmi", "Kušaj!", "Jedi!" sa svih strana povici. Netko je čak i juhu skuhao. Atmosfera je odlična.

U podne smo krenuli prema vrhu. Desetak planinara ostalo je uživati u kućici i dobroj atmosferi. Ostatak kreće prema novim vidicima… Prolazimo kroz šumu, snijeg je dubok, nastavljamo propadati. Nakon nekih tridesetak minuta stižemo na prijevoj odakle se otvara prekrasan ogled! Prekrasan pogled na okolna polja nagrađuje. Kamešnica se, izgleda, baš poput bukve kojoj je ustupila samu sebe, uzdiže ponad okolnih polja.

Umjesto nijemih pogleda, ovoga puta svi komentiraju. Šušur. Šušur od riječi, misli, osjećaja, upozoravanja, dogovaranja. Slijedi opasniji dio puta, kažu vodiči. Ne valja se upućivati ukoliko nemaš zimsku opremu, dereze i cepin. Ovdje su nam se mišljenja počela razilaziti. Neke vuče jaka želja unatoč realnim razlozima. Neki pak odustaju. Odvažniji, jer nije lako odustati kad ovakva ljepota stoji ispred tebe. Navlačimo dereze. Planinarske štapove zamjenjuje cepin. Strmina koju prelazimo zahtijeva poštovanje. Netko malo klizi. Netko propada.
Prvi koraci uspona u zimskim uvjetima neke puni takvim entuzijazmom da toliko žure, i ne može ih se pratiti. Padina je strma, i više je ne sijećemo, vec se penjemo uz nju. Idemo tako nekih dva sata, prelazimo krasne predjele, u daljini vidimo našu prethodnicu. Razdvojeni smo u dvije grupe. Prva grupica hita prema vrhu, mi hodamo dokle stignemo. Oko dva sata stigli smo na sedlo. Kratak odmor koji koristimo za razgovor. Pred nama je još jedna odluka.

Krećemo natrag. Povratak nam je pružio sasvim nove poglede. Strmina sad djeluje još strmija, u već razgaženi snijeg propadam još dublje. Možda je to zbog dereza? Da ih skinem? Ubrzo sam se u padu zakopala toliko da mi je za izlazak trebala tura okopavanja oko vlastite noge. No, nema panike. Dereze ipak ostaju na cipelama. Polako smo se domogli onog istog prijevoja s kojeg puca pogled na obližnju Tušnicu, Buško blato te Livanjsko polje. Sunce još sjaji. Vidik je bistar. Nije nam hladno. Idući dio puta hodam sama. Vrijem je za odmor i osluškivanje. Šuma živi unatoč tome što smo joj došli nepozvani. Do Pešinog vrela ne čujem i ne vidim nikoga osim bukve, škripe snijega te igru granja na povjetarcu. A na Kućici me je dočekalo iznenađenje. "Domaćini" inzistiraju na konzumiranju njihove dobrodošlice. Ispijam bevandu, stavim u usta komadić svježe pripremljenog mesa i kruha, skupim još jednu planinarku te krećemo na mjesto polaska. Malo razgovaramo. Pa šutnja. Pa traženje puta. Pa razgovor. Odjednom nas je ušutio veliki potok, sad je razigraniji nego jutros.

Put nas je doveo do malog potoka kojeg nam je opet proci. Noge su vec polako umorne, tako da drugog puta i nemamo. Kombiniranom tehnikom preskakivanja i poskakivanja skakućemo s kamena na kamen, gdje je to moguće, a gdje nije, čvrsto gazimo potokom. I nije dubok kako se čini. Nove gojzerice izdržale su svu vodu. Zadovoljstvo.

Oko 20 smo stigli u Split. Svi zdravi. S tu i tamo pokidanim dijelovima opreme, ali to su sve male sitnice naspram ljepota koje smo doživjeli.

Tekst i fotografije: Ivana Lujić