Iako je za protekli vikend polaznicima planinarske škole po planu programa bila zacrtana vježba korištenja tehničke opreme, zbog prezauzetosti instruktora i prolongiranja vježbe za 16. studenog, odlučili smo se odraditi još jedan izlet. Kako je po programu društvenih izleta ionako za taj vikend bio određen uspon na Veliki Šibenik (1467 m) u masivu dalmatinske kraljice među planinama, bez dvoumljenja sam odlučio da se pridružimo starim, iskusnim članovima našeg Društva i zajedno krenemo na njihov inače završni izlet ovogodišnjeg projekta "10 vrhova", koji je uspješno vodila naša Sonja.

Putem prvo prolazimo kroz slikoviti zaseok Baškovići u kojem vrijeme kao da je stalo nakon razornog potresa iz 1962. Nakon njega mnogi mještani nisu ni popravljali svoje kuće, već su se spustili nešto niže u Makarsku koja je ubrzanim razvojom turizma pružala šansu za lagodnijim životom. A istu sudbinu su dijelila gotovo sva podbiokovska sela.

Napuštajući asfalt tu u zaseoku, krećemo markiranom stazom uzbrdo padinom apokaliptičnih prizora prouzročenih nedavnim požarom koji je progutao 700 ha guste borove šume ovog dijela Makarske Rivijere. U njemu je nažalost stradao i Miletin bor, primjerak rijetkog i starog dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra Arnold ssp. dalmatica (Vis.) Franco), koji je 27. svibnja 1968. godine proglašen spomenikom prirode i upisan u Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti.

Na vrh smo pristigli u 11.30h, nakon četiri sata hoda iz Velikog Brda. Sad je trebalo napariti oči pogledima na impresivni najviši vrh Biokova koji se uzdizao nešto istočnije od nas, te na veličanstveni amfiteatar koji u kruni nosi neke od najljepših biokovskih vrhova, poput Bukovca, Šćirovca, Sv. Ilije i onog na čijim stijenama upravo stojimo. Ali mislim da su svi najviše vremena posvetili pogledima na vjerojatno i najljepši dijelić naše obale, Makarsku Rivijeru.

S višeg vrha, Velikog Šibenika se zbog okruženosti gustom šumom crnog bora pogled pruža isključivo u smjeru Sv. Jure i središnjeg dijela biokovskog masiva, stoga smo se u potrazi ovim gore spomenutim pogledima spustili na svega 5 min. udaljeni vidikovac na Malom Šibeniku (1388 m). To je bila prigoda da se i okrjepimo prije nastavka puta i silaska prema Bastu.

U koloni jedan po jedan spuštamo se kamenim bespućem do Grlića, pa dalje lijepo uređenom i markiranom stazom do prijevoja pod Motikom (1399 m). Tek sad je slijedio dio kojeg sam se iskreno najviše pribojavao, jer su se mnogi od učesnika tek po prvi puta susreli sa siparom i svim problemima hodanja po njemu. Usprkos tomu svi su se spustili bez većih poteškoća. Bilo je nekoliko padova na stražnjicu, pa sam stekao dojam da možda na taj način Biokovo "krsti" one koji su ga pohodili po prvi puta, kad već to nismo mi učinili s penjačkim užetom još gore na vrhu.

Bio je to bez sumnje nezaboravan izlet za koji sam uvjeren da će ga se većina učesnika s radošću još dugo sjećati, iščekujući dan svog povratka u okrilje najljepše i najizazovnije dalmatinske planine.

Napomena: U Bastu nas je jedan mještanin pokušao razuvjeriti u to da smo bili na Velikom i Malom Šibeniku, u stilu one "Nije najviši vrh, ako se ne vidi moja kuća". Činjenice, odnosno zemljovidi, govore za sebe, a percepcija planine čak i od strane lokalnih stanovnika zna biti subjektivna i pogrešna. Služimo se toponimima koji su navedeni u zemljovidima, jer "mudrovanje" u možebitnoj situaciji spašavanja, i time davanje krivih podataka, može imati tragične posljedice.

Denis Vranješ