S rive na 1421 m/nv za otprilike tri sata odmaka. Tako u jednu rečenicu stane prošlotjedni uspon na Vošac. Sve je počelo, kao u uvijek, na "Sukoišanskoj". Prema dogovoru, malo iza 6 i 30 uputili smo se iz uspavanog Splita put budnog Biokova. Pedesetak mosoraša u autobusu, te desetak koji dolaze automobilima, uz naše prijatelje iz Makarske, i ovog će vikenda ishodati drugu dionicu BPS-a. Već u 7,55 ispijali smo prvu planinsku kavu, na makarskoj rivi. Da mi je samo znati što je promislio konobar kad mu je horda ljudi punih planinarskog elana ušla i napunila štekat. Kava netom što je pristigla, već je ispijena, te je šarena gusjenica splićana krenula ususret Biokovu. Naravno, prije samog početka grupno fotografiranje na Kačićevu trgu.

Prebrojavanje. Naši vodiči Vranješ te Gordan Đirlić, glava i rep šarene kolone, postavili su se na svoja mjesta. Možemo krenuti. Topot planinarskih štapova, i tišina planinara. Svatko sa svojim mislima. Tek tu i tamo poneka gupica ne uvlači jezik. One su vesele i pune tema. Susjedima i nije jasno odakle im snage, jer navodno je put do Vošca naporan. No, one to ne primjećuju. I dalje raspredaju o novim teorijama…svojim teorijama. Kolona se penje, Biokovo se polako šareni.

Nakon nešto više od tri sata konstantnog uspona stigli smo na Vošac. Krenuli smo s mora, a stigli na 1421 m/nv. To je Dalmacija. To je Biokovo. To je ljepota. Spoj mora i planine poklanja prekrasne poglede. Šteta što smo se stazom penjali uzbrdo, jer nam je taj pogled tako konstatno ostajao za ledima. More na dlanu. Otoci pozdravljaju. Okolne planine odjednom ti postaju ravnopravne. A more i dalje gleda. Ili ti gledaš more, svejedno. Prvi dio puta vodio nas je do sela Makar, 223 m/nv, odakle smo potom stazom hodali kroz dalmatinski krš, te se čas lijevim, čas desnim zavojem, penjali pokraj borova, gazeći surim kamenjarom do prijevoja Štrbina , 1326 m/nv. Odatle su neki odmah krenuli prema Domu pod Vošcem, a drugi se popeli do samog vrha Vošac.

Na Vošcu nam je jugo priuštilo takvu dobrodošlicu, da smo ga brzo pozdravili. Nakon kratakog odmora u nekadašnjoj vojnoj promatračnici, a današnjem pl. dom "Vošac" krenuli smo put Kapetanovog doca, odakle smo svi zajedno krenuli put "Lađene".

Nažalost, kuća odnosno Dom pod Vošcem je danas zatvoren. Netko je valjda mislio da od njega može biti koristi, pa ga je uzeo za sebe. Sad je prazan. Stoga smo se samo nakratko zaustavili, te gazeći 20 cm snijega krenuli dalje. Odjednom cika, vika. Dječji glasovi i radost.

A vodič nestaje negdje na vrhu kolone. Putem kupimo pojedince koji se skrivaju iza grmova. Na trenutke imam osjećaj da igramo neku igru. Zajedništvo. Razgovor. Hodanje. Na Lađenoj nas je dočekao domaćin, koji nam je otvorio vrata svoje kućice i počastio nas čime je tko htio. Pio se čaj, pijuckalo pivo. Buka. Pjesma. Ne možeš ni pohvatati što tko govori. Tek pojedinci uzimaju minute samoće i uživaju pogled i ambijent.

Preostali dio puta ishodali smo cestom. Asfalt je postajao sve veći neprijatelj, neadekvatna obuća odradila svoj dio posla, zov prirode ometao. No, stigli smo. Prema nekim zapisima, sve ukupno smo prešli malo manje od 25 km. I za to nam je trebalo sveukupno oko 9 sati. Cestom smo hodali do prijevoja Staza, 879m/nv, te pokraj srednjovjekovne crkvice Sv. Ilije, sišli u borovu šumu prema cesti Makarska –Vrgorac, gdje nas je u Gornjoj Podgori čekao autobus. I druga dionica BPS-a je odrađena

Tekst: Ivana Lujić

Fotografije: Hrvoje Radelja, Denis Vranješ i Jurica Budanko